Propalica

Znate, toliko toga bih vam mogla ispričati u ovom trenutku no nekako godinama kako gledam jedne te iste prizore gubim volju da više išta ikome objašnjavam. No ne mogu ugušiti taj protest u sebi, ne mogu obrisati to pitanje sa usana i sebi zabraniti da mislim, da razmišljam da se pitam, zašto to rade?

Toliko je života uništeno. Toliko porodica razoreno, toliko je djece odraslo u bolu i sa iskrivljenim pogledom na one osnovne životne i porodične vrijednosti a zašto? Jer tamo neko nije imao dovoljno muškosti da bude čovjek pa je izabrao biti propalica?

Ne govorim ja to bez veze. Ne osuđujem bez razloga. Zapravo, samo pokušavam shvatiti. Moj je deda pio. Cijeli život. Svima je bilo loše, čak i njemu samome iako je mislio da mu je lijepo. Bilo je lijepo dok je pio no dok se treznio čisto sumnjam. No ipak je i dalje pio, uvijek nastavljao. Uništio je djetinjstvo mami, ujaku i tetki. Žalostio je mene, moga brata i moje sestre. Ipak je nastavljao piti. On nije bio loš čovjek, štaviše bila je to jedna dobra duša, najmiliji i najvrijedniji čovjek kojeg sam u svom životu srela ali nije mogao bez flaše. Alkohol je godinama sve više jeo njegov mozak i počeo je da gleda u flašu kao u ikonu. Alkohol ga je obuzeo. Alkohol ga je i uzeo i jedan život je bio ugašen. No koliko je života sa njegovim otišlo onako usput?

Pije i moj drugi deda. Nije valjda bilo dovoljno da pije jedna strana pa mora i druga. To je valjda ona neka generacija u ono neko vrijeme kada se muškost dokazivala brojem iskapljenih čašica i ispijenih flaša piva te su se ove „muškarčine“ potrudile da se pokažu u što boljem svjetlu. Vala jesu se i pokazali.

Nisu to jedini ljudi no neću pisati detalje o drugima, nekako bi mi za taj čin trebalo mnogo više smirenosti a trenutno nisam u harmoniji sama sa sobom da bih takav mir ostvarila i onako objektivno napisala kakvu recenziju. Njihovo pijanstvo koštalo je previše bola i uništilo život meni direktno ili indirektno preko ljudi koje volim. Svakoga dana trpim posljedice njihovog izbora, svakoga dana se pitam zašto nisu odabrali porodicu i iza sebe ostavili časne i dobre ljude koji nisu emocionalno oštećeni? No eto, odabrali su alkohol.

Odabrali su ne biti očevi i muževi, odabrali su ne biti braća i sinovi, odabrali su biti pijanice i propalice. Odabrali su da ih alkohol izjede,da ne ostavi u njima ništa ljudsko i ispravno. No evo biću objektivna koliko toliko pa ću se izuzeti od emocionalnih ispada i pokušaću nešto reći sa neke treće strane, iz ugla nijemog posmatrača.

Alkohol je uništio ljude. Alkohol je uništio porodice. Uništio je buduće očeve, uništio je buduće muževe, precrtao uzore, pogazio obećanja i svete riječi. Pijanstvo je bolest. Opsesija. Pijanstvo je kao droga. No hajde sad recite mi zašto? Zašto piju? Zašto je ta prokleta kap bitniija od svega toga što bi trebalo biti bitnije i svetije od svega? Zašto je jednom čovjeku prokleta flaša bila bitnija od tog lijepog dječaka lijepih plavih očiju? Zašto nije odabrao njega? Zašto nije odabrao njegovu ispruženu ručicu onda kada ga je ta ručica trebala da ga vodi kroz odrastanje, da mu pokaže šta je tačno i ispravno da ga nauči šta je to biti čovjek? Ovako, uništio je djetinjstvo jednog dječaka. Uništio je mladost jednog momka i jedan budući naraštaj koji je slijedio. Zašto? Zato što je bila bitnija flaša i kafana. Neki kažu kako je to u redu, kako su to sve posljedice nekih životnih trauma ali ja ne mislim tako. Pijančenje je stvar izbora baš kao i sve drugo na ovom svijetu i do tebe je da li ćeš dozvoliti sebi da budeš čovjek ili propalica sa čašom i flašom u ruci.

Niko te ne tjera da poslije posla odlaziš u kafanu i piješ satima, da tu neku platu koju bi trebao donijeti kući ti ostavljaš u kafani. Niko te ne tjera da budeš loša osoba koja napada sve oko sebe kako ne bi i sama bila napadnuta. Niko te ne tjera da budeš loš čovjek, čak ni taj alkohol ne daje ti to opravdanje jer valjda on izvuče ono najiskrenije od tebe, pokaže te kakav si. Do tebe je, sve je do tebe. Sam biraš da li ćeš biti čovjek ili ćeš ipak biti propalica. A ti sad stavi na vagu šta imaš pa vidi šta je važnije, jer znaj, do tebe je.

Aleksandra Bursać


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape