Balkanska pravila…

Oduvijek sam volio špijunske filmove. Po tko zna koji put mogu pogledati ‘Skyfall’ i opet ću ga upaliti. Teorije zavjere, raznorazne krijumčarske mreže, zadaci diljem svijeta. Špijunski svijet je svijet koji mnoge privlači, ali samo odabrani uspiju stvarno ući u sistem koji zahtjeva mnoga odricanja. Naravno, nisam nikada slao prijave u CIA-u ili neku drugu agenciju, ali sam s nekim žarom osjećao da bih mogao postati netko koji će proživjeti mnoge pustolovine bez da je se pomakao iz svoje sobe. I jednog dana na fakultetu rodio se Marko Lovrić.

Marko Lovrić je jedno siroče koje je odraslo u domu za nezbrinute u Zagrebu. Zbog svoje burne mladosti jedne noći u svoje redove regrutirala ga je lokalna UDB-a (radnja počinje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća) i od njega kroz nekoliko godina napravila top agenta koji je spreman na sve fizičke i psihičke napore koje zahtjeva surovi svijet špijunaže.

Cijela radnja proteže se kroz cijeli Markov život koji kroz teške situacije ipak pronalazi osjećaje i postaje svoj čovjek, a ne lutka čije konce upravljaju vladari iz sjene. Marko kroz roman prolazi kroz brojna kultna mjesta špijunske Europe; tu je neizostavna Moskva, istočni Berlin, emigrantski Pariz. Tu dolazi i raspad bivše države i sami rat koji je neki vrhunac Markove špijunske karijere.

Naravno, uz Marka posebno mjesto dobiva njegov šef Milan koji je sam po sebi kontradikcija koja se proteže kroz dvoumljenja koja šaraju stranicama mog još uvijek nedovršenog romana koji će jednog dana izaći na svjetlo dana. Tu su i brojni likovi koje će te lako prepoznati, što iz prošlosti, što iz svačijeg života. Ponekad pomislim da je Marko stvarno postojao koliko se zanesem u njegov lik, a onda shvatim da je mašta ipak ta koja hara svijetom prepunom akcije i drame.

Ovdje je jedan od brojnih ulomaka koji su javno objavljeni na društvenim mrežama. Nadam se da će vam se svidjeti, pa tko zna, možda jednog dana i pročitate ‘Balkanska pravila’, priču od koje sam napravio i više od projekta.

U mraku dnevne sobe, Andrija je pisao poruku za francusku Legiju Stranaca. Odjednom, začuo je korak. Okrenuo se i osjetio hladnu cijev na svome čelu.

‘Nemoj.’ – glas mu je drhtao: ‘Nemoj, molim te. Reći ću ti sve. Samo me poštedi.’
A Markove crne oči kao da nisu imale dušu. On nije odstupao od svog cilja.

‘Nemoj! Preklinjem te!’ – suze su se slijevale niz obraz: ‘Nek ti Bog oprosti! U Njegovo ime te preklinjem, nemoj!’

‘Bog možda oprašta.’ – mirno je prozborio Marko. Otkočio je pištolj.

‘Ali ja ne.’

Magnum je opalio, a krv se slijevala po prozoru. Marko je zapalio poruku i nestao u mraku dnevne sobe. Samo je svijeća tinjala, a mrtvo tijelo ostalo je kraj stola.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape