Nalik na sjajnu repaticu otkinutu od zvjezdanog slapa kapneš mi iz oka
Padneš u pjesmu
Razlivaš se po iscrtanom emotivnom planu poput akrila na hrapavom platnu
Kome u ovom gradu čitati poeziju
Neke riječi kao:
Kad te nema i plastično cvijeće tuguje
Predmeti bez duše plaču kamenim suzama
Kad osijedi kalendarska godina, svaka provincija s predvečerjem utone u blagu depresiju
Krilati mrak liježe na prozore
Zima se uvlači u šupljine filadendrona
Ti boraviš u mojim tišinama bez stanarine i režija
Ostavljaš tragove gdje i ne misliš
Možda će u jednom dalekom sutra o rasporedu godišnjih doba u tvojim zjenicama
Čitati na pauzi radnica noćne smjene u fabrici karamel bombona
Ili putnik na liniji Istanbul-Kejptaun
Vraćaju se časovnici sat unatrag
To je ponekad jedini način da dobiješ na vremenu
I ti ga prespavaš
Rijekom života češće se plovi uzvodno
Ali bi u rukavce urezane na dlanovima moglo stati ljubavi više nego što Misisipi i Volga mogu ponijeti
Kad samuju drvoredi pod pečatom novembra
Toplinu srca bih ti zašila u unutrašnjost džepova
Ulice se preobražavaju u podijum za ples pahulja
Ritam tvojih koraka kamerna je muzika za teatar mojih stihova
Nisi ti da te se prisjećam
Skupljaš, kao suvenire, moje poglede u daljinu
U kestenju, bojama oblaka, mostovima, knjigama
Kao damar te osjećam
Možda će nekad neuobičajene forme pisama tebi čitati zaljubljena gimnazijalka u gradskom prevozu
Ili prodavačica cipela u šoping centru
Ti osmijehe vješto ostavljaš
I svaki put kad me pogledaš vrata pjesama otvaraš
Kao da znaš
Lojalna su ti pera i mastila
Čak i da ništa zauzvrat ne daš
Isplela bih šal od snova za tvoj vrat
Kad na krak pahulje sleti jutro
Istopiće se na rumenilu tvojih obraza ta stud
Ti ogrni srce, a ja ću ostaviti upaljena svjetla na duši
Ako snježni nanosi zaviju grad da se ne prehladiš
Ako se zima na tvoja ramena sruši da ne pomisliš da nemaš kud

Armina Herić

Komentari