Evo me, tu sam, živ i zdrav! Nisam vam donio sočne tračeve, samo malo svog života. I neka svoja razmišljanja.

Sjećam se nekih teenagerskih razgovora s frendovima, kad su svi redom nadobudno tvrdili da se nikad neće ženiti, jer njima nitko neće gospodariti. Pa kroz odrastanje mnogi od njih sebi našli partnericu i oženili se pa rastali pa opet oženili, a neki još uvijek boluju od Petar Pan sindroma. Nikada nisam rekao da brak nije za mene i bilo je vrijeme kad sam bio posve siguran da ćemo se Bella i ja vjenčati i imati obitelj. A onda se iluzija srušila kao kula od karata.

U sebi sam svejedno i dalje znao da ću jednom imati obitelj i da ona ne predstavlja robiju, niti kraj života, već početak jedne sasvim drugačije priče.

Jučer sam bio u shoppingu i za svog malca kupio kolica. S obzirom da smo se i Bella i ja složili da ne želimo znati spol, kupujemo sve u nekim neutralnim bojama, a i smiješno je što curice uvijek moraju imati rozo a dečki sve plavo. Kao da već u početku djecu odvajamo i guramo ih u te uloge koje im društvo nameće. Djevojčice stignu postati supruge i majke, a dečkići stignu postati frajeri na motoru. Zato su kolica bijelo žuta, a kinderbet u mom stanu zeleni. Za svoj stan Bella je odabrala bijeli.

Nakon kupnje kolica sjedili smo u Prečkom na kavi. Bella je uživala u suncu i konačno skinula one ružne tamne cvikere s lica. Nikad nisam razumio tu potrebu da se i zimi nose cvikeri. Zapravo nikad nisam razumio modu iako su mi žene uvijek govorile da imam stila. Promatrali smo ljude s klincima kako ganjaju djecu po centru i govorili da nikad nećemo biti takvi roditelji i da ćemo našeg malog ili malu često voditi u prirodu i nećemo mu/joj kupovati baš sve.

Sad smo u fazi kad smo si oboje strašno pametni i sve znamo. Bella je sretna jer ima kako je rekao njen ginekolog – školsku trudnoću, laganu i urednu. U zadnje vrijeme ju je ulovila pomama za američkim uštipcima pa svaki dan isprobavamo drugi okus. Ako ovako nastavimo neće samo ona biti kao omanji kit. 😀

Rekla mi je da je zahvalna što sam toliko prisutan, u svemu. Bilo mi je to čudno jer to je moje dijete i posve je normalno da sam tu, ali rekla je da su mnoge njene prijateljice i rođakinje kroz svoje trudnoće, iako u vezama ili udane, bile same. Pitao sam je kako to misli – same?

  • Jednostavno. – rekla je.
  • Njihovi muškarci iako su se veselili djetetu koje dolazi, previše su se bojali za svoju slobodu, pa su se svojski trudili uživati u svim čarima koje nudi život, nekog tko ipak još nije roditelj.
  • Mislim da te ne razumijem. – odgovorio sam.
  • Seks kao prvo.
  • Seks?
  • Da, nije moguće da si baš toliko naivan? Znaš li ti koliko frajera vara svoju ženu dok je ona trudna? Jako, jako puno. Jednostavno ne mogu izdržati. Tih par mjeseci im je puno.
  • Svašta. – bubnuo sam i zamislio se.
  • Pažnja, nabavka stvari za bebu, pa čak i trudnički tečaj! Većina mojih frendica išla je s mamom ili sestrom.
  • Tužno. – bilo je sve što sam mogao bubnuti, iznenada posramljen ponašanjem muškog roda.
  • Da, tužno, ali šta ćeš, to je stvarnost. Bajke postoje… pa samo u bajkama! – bubnula je i počela se smijati kao luda.
  • Uf, uf! – zatim je promrmljala.
  • Si dobro?
  • Aha, ma… ovaj, opet mi se piški. – zacrvenila se, ustala i otišla put toaleta.

Morao sam se smijati na glas iako se okrenula prema meni i uputila mi onaj “ubit ću te kasnije” pogled. Njena transformacija u normalno ljudsko biće zapravo je nevjerojatna ali i prirodna. Taj instinkt koji ti se pojavi da budeš tu za to malo stvorenje, iako ga još ne možeš ni čuti ni vidjeti je nevjerojatan. Kad joj stavim ruku na trbuh pa osjetim da se moje dijete miče u njenom trbuhu i opali je nožicom, sav se raspametim. Ne mogu vjerovati da netko svjesno sebi uskrati takav doživljaj.

Varati si ženu dok je trudna? To je idiotizam čak i za moje okvire, jer ako uzmemo u obzir moju nedavnu prošlost, zbilja nemam pravo nikome ništa reći. Razvratni život bio mi je drugo ime. Ali svejedno, ne biti tu za svoje dijete… to mi je previše. Negdje u dubini nadao sam se da je pojava tih neodgovornih muževa mala, da je većina frajera ipak tu za svoju ženu i još nerođeno dijete i da uživaju u američkim krafnama (ovo uštipci mi je presmiješno). I da se na glas smiju kad ona ode piškiti po 15- ti put u zadnja dva sata i da kupuju krevetiće u neutralnim bojama.

Barem je to svijet u kakav želim vjerovati, svijet kakav želim za svoje dijete.

Šaptač

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)