Nela Baričević: Hoćeš li biti moj prijatelj?

Kap neiskvarenosti u oceanu kojim, gacajući usamljeni po mokrim ulicama i loveći te rijetke slatke kapi na dlan, svi plutamo – e to su djeca. Niz su pitanja, ali i samootkrivenih odgovora. Ipak, odmaknemo li se od romantičnog pogleda na djecu, oni su ti koji također vrlo vješto, vrlo glasno i vrlo odrešito znaju tražiti – svoje! Mala ega koja tek trebaju naučiti pobijediti sami sebe i svoja htijenja. U jednom mahu progutati svoj odraz u ogledalu i primijetiti i onu drugu stranu.

U tom mliječnom zarobljeništvu vlastitih nezrelosti, djeca sklapaju prva prijateljstva. Odbacuju oklope kojima se boksaju s okolinom. Uče se dijeljenju, toleranciji, poštivanju tuđeg. Od igračaka preko prostora pa do vremena.

Promatrajući jučerašnju igru dva dvogodišnjaka ne mogu se oteti dojmu da, iako su na korak do sklapanja prvih prijateljskih veza, njihov odnos još ne možemo nazvati prijateljstvom. Oni uče! Uče kroz još uvijek pretežno samostalnu igru, gdje im drugo dijete za sad služi kao učitelj.

Djeca imitiraju jedni druge! Dodaju si igračke pa se međudobno promatraju.
No neće proći dugo, a oni će početi stvarati itekako jake emocionalne veze. Pronalazit će utjehu jedni u drugima onda kada će ih roditelji ostavljati u vrtiću prije odlaska na posao. I dok će mnogi i dalje suze liti stojeći na staklenim vratima svoje vrtićke grupe, upravo će im prijatelji biti ta ruka spasa. Ta sigurnost koju izgubiše u trenu kad bilo mama, bilo tata okrene leđa da ode na posao.

Djeca znaju biti prijatelji! Stanu pa između dvije igre razmisle zašto je prijatelj tužan i plače.

Priđu mu i pruže ruku. Odmaknu ga od toga stakla i ponude svoju igračku kao utjehu. Ponude i čokoladu ako ju imaju. I njene ostatke ako treba. Ne čine to savršeno. Katkada i dobro promisle prije nego ponude nešto svoje. No što čine, čine iskreno i bez fige u džepu.

Pa i kad pitaju: „Hoćeš li biti moj prijatelj?“, djeca se ne pripremaju na odbijanje, nego se unaprijed vesele novom prijateljstvu.

Kako odrastaju tako se lica prijateljstva mijenjaju. Nitko od nas nije uvijek bio zlatan, empatičan i simpatičan prijatelj. Nerijetko smo znali, svatko od nas, baš kao i današnja, a ponešto starija djeca, biti upravo suprotno. Znali smo zgaziti onako dječje lako i prekidati prijateljstva. Razbijati koljena trčeći i loveći po kvartu dojučerašnjeg prijatelja. Znali smo svašta reći pa grabeći korake u suzama ići starijoj braći po zaštitu.
Sjećam se svoga kruga prijatelja. Sjećam se i svoga razbijanja toga kruga s mojom najboljom prijateljicom. Sjećam se dječjeg osjećaja važnosti.

No sjećam se i druge strane medalje. Kad sve nijanse prihvatljivih dječjih prepirki izblijede i kad ostaje gorak okus. I osjećaja za kojega nisam željela da ga itko ikada više okusi, a danas se na svakom uglu da iščitati upravo njegova sveprisutnost. Sjećam se. I njega se sjećam. Te kisele odvratnosti duboko u trbuhu.

Sjećam se pomicanja s linije sklapanja prvih prijateljstava preko bezazlenih šala do pravih odraza nepoštivanja tuđih sloboda i tuđeg govora. Do izrugivanja i neopravdane mržnje. Do ocjenjivanja nečijega izgleda, oblačenja, hoda, govora…

Sjećam se postavljanja pitanja: „Hoćeš li biti moj prijatelj?“, i grča u želucu u očekivanju odbijanja. Svega se toga sjećam. Upravo zato što se sjećam, zato što su ta sjećanja u meni do danas vrlo živuća, mislim da paralelno učenju prijateljstvu, djecu trebamo poučiti i onoj riječi koja ispred prijateljstvo nosi prefiks „ne“.

Neprijateljstvo. Je li u redu? Je li u redu na pitanje „Hoćeš li biti moj prijatelj?“ čuti, a naposljetku i dati, odgovor „ne“?

U redu je. Zbilja je u redu. I to je jedna od situacija gdje bismo trebali naučiti ušutkati ego i prihvatiti da ne moramo biti i da nismo svakome idealno društvo. Ali i taj koji nam dade prefiks „ne“ ispred prijateljstva u svome životu, treba znati iznijeti to.

Jer između prijateljstva i neprijateljstva tanka je granica. Prvo ima itekakvu tendenciju prelaziti u drugo, no i to drugo u prvo spomenuto.

Djecu tome treba naučiti. Treba ih naučiti onako zelene i malene da je u redu da nisu svakome simpatični. Da je u redu da se ne žele baš svi s njima družiti. Da je u redu da ni njima neko dijete ili pak odrasla osoba nije idealno, pa čak niti ugodno, društvo.

No isto tako je u redu iskazati poštovanje. Pružiti ruku u padu. Ne osvećivati se za negativna osjećanja i općenito čak i kad smo suočeni sa silom ne uzvraćati njome. Jer gdje ćemo iz toga kruga? Jer tko naposljetku pobjeđuje?

Baš zato naučimo djecu da kad jednom čuju: „Hoćeš li biti moj prijatelj?“ od nekoga s kime ne bi dijelili svoje sate ne moraju čupati van prozirna opravdanja i smišljati niz razloga. Ne moraju forsirati odnos. Ne moraju se družiti na silu, a iza leđa toga tobože prijatelja, izvlačiti taj prljavi veš u kakvom, za njih boljem, društvu. Ne trebaju i ne moraju ništa od toga. Ali moraju biti ljudi! Mali ljudi koji će jednoga dana odrasti u velike. Velike koji će znati, makar lijeno, pružiti ruku suosjećanja za drugo ljudsko biće.

Baš zato naučimo djecu da kad jednom upute riječi: „Hoćeš li biti moj prijatelj?“ i čuju to „ne“ – ostanu svijetloga obraza i ne pitaju se što nije u redu s njima. I neka ne smišljaju svoje sitne osvete. Neka ne zabijaju nož u leđa. Već neka se pomire s razočaranjem i neka nastave dalje stvarati i razvijati živuće odnose.

Naučimo djecu da ne hrane ego, nego srce. I da u datom trenutku ne moraju baš svakome pružiti šansu, ali ne smiju živjeti niti u isključivu očekivanju da će njima ta ista šansa svaki puta biti pružena.

U redu je i za nas velike da se podsjetimo da je i neprijateljstvo samo riječ. I taj se prefiks lako gubi, ako se ne djeluje preko sile. Ako se ide srcem i milošću, izblijedit će jednom. A ne dočekate li tu svjetlost, barem ste u miru sa samim sobom. U onom dječjem miru. Onom kada spavate kao beba.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape