O jednome djetinjstvu

Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od moj rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem, pa dok u zimskim danima još uvijek ima sunca obučem jaknu, na glavu tutnem kapu i sa slušalicama u ušima krenem u laganu šetnju. Obično krenem gradom pa skrenem u neki od parkova ili produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak. Obavljam taj svoj tjedni ritual neovisno o vremenskim uvjetima. Tako sam i danas krenuo iz stana spremajući ključeve u džep i paleći glazbu na mobitelu. Sunce je još uvijek sjalo a lagani je povjetarac svojom hladnoćom nagoviještao da zima nije daleko.

Prešao sam ulicu s rukama u džepu skrećući prema Savskome mostu. Lijepo vrijeme me ohrabrilo da malo produžim šetnju. Planirao sam uz Savu doći do Jaruna i malo se tamo zadržati. Kako ću se vratiti doma – o tome nisam razmišljao.  Dan mi nije dobro počeo pa je nemirna voda nabujale rijeke odgovarala mojem raspoloženju. Susretao sam prolaznike koje vjerojatno nikada više neću vidjeti. Lica su se izmjenjivala i nestajala iz vidokruga isto kako su i dolazila. Zamijenila bi ih opet neka druga lica koja bi također ubrzo postala tek obris iz prošlosti.

Među svim tim licima tek mi je jedno zaokupilo pozornost. Pogled mi je većinom bio uprt u pod, zato sam i primijetio to maleno ljudsko biće koje je tek nedavno počelo upoznavati svijet.

Mogao je imati četiri ili pet godina. Duža plava kosica provirivala je ispod nebesko plave kapice. Jedna ruka pružena u vis čvrsto držeći ruku svoje majke. Šetala je sa svojim djetetom smiješeći se. Gledao je svuda oko sebe, pogled mu se ni u jednome trenutku nije smirio na nečemu određenome. Osim na majci. Ozbiljno ju je pogledao i upitao nešto. Zastala je na tren, pogledala ga spustivši glavu, drugom mu rukom sasvim polagano dotaknula lice i prasnula u smijeh. Gromoglasan hihot odzvanjao je nasipom dok je dijete stajalo zbunjeno valjda se čudeći što je toliko smiješno.  Čučnula je pored njega i čvrsto ga zagrlila još se uvijek smijući. Zatim se podigla i uzela ga u naručje slobodnom rukom pokazujući nešto u daljini. Dječak je pogledom slijedio njen prst, a potom se i sam osmjehnuo.

Ne znam što se dalje dogodilo jer sam se odjednom našao u ne tako dalekoj prošlosti. Zbunjeno sam promatrao valove pitajući se od kuda dolaze. Zašto? Što će oni ovdje? Zašto koturaju oblutke po ovoj dugačkoj plaži? Igraju li se s njima? Ili ih žele premjestiti negdje? Nisam ih razumio. Nisam znao što su i zašto se tako ponašaju. Jednoga ću dana saznati sa su to tek gibanja ogromnih količina vode – skladno titranje molekula, tih najsitnijih čestica koje definiraju neku tvar. Tada… Tada je to bilo jedno veliko čudo. Nešto što sam zbunjeno promatrao, ali i nešto čemu sam se iskreno divio. Opijala me veličina nepregledne plave površine kao i njeni skladni pokreti. Valovi su uvijek bili tu. Nekada jači, nekada slabiji, no uvijek tu.

Često sam se čudio najjednostavnijim stvarima, nečemu što odrasli uzimaju zdravo za gotovo. Bio sam zbunjen, a rijetko tko mi je mogao objasniti ono što me zaista zanimalo. Pokušavali su. Trudili su se dočarati mi kako se to valovi gibaju, zašto to rade i tko ih pokreće. Nisam ih razumio. Iako je njima bilo savršeno jasno i sve što govore imalo savršenog smisla, meni to nije bilo dovoljno. Želio sam više. Želio sam detalje. Želio sam razumjeti što se događa umjesto da samo prepričavam ono što su mi drugi govorili. Zato sam počeo stvarati svoja vlastita objašnjenja. Valovi se nikada nisu mogli smiriti. Nisu smjeli. Morali su se kretati jer su stvoreni da udaraju u morsku obalu, da trljaju oblutke jednog o drugo. Zašto? Zato što je glazba nešto predivno i ne smije nikada utihnuti. Oni su upravo to radili – stvarali glazbu. Svirali su vječnu skladbu koju sami komponiraju i koja pokazuje koliko je svijet lijep. Oblaci su pritom plesali. Plesali su kako su valovi dirigirali. Nošeni vjetrom stapali su se i mijenjali oblike, a ja sam sve to promatrao do gležnjeva okupan morem.

Danas mi takva razmišljanja djeluju smiješno, ali tada su bila savršeno smislena. Tada je sve štimalo i svijet je bio jedno predivno mjesto. Sve je bilo novo i svemu sam se čudio. Danas… Danas me takve stvari više ne zadivljuju, mada sam otkrio cijeli jedan novi svijet koji me zove da ga otkrijem. Rado bih se vratio u one dane kada je najveća briga bila je li majka u blizini i hoće li za ručak biti grašak kojega nikako nisam volio. Možda nisam bio najsretnije dijete na svijetu, ali sam bio voljen. I volio sam druge. Tada sam čak i volio sebe. Danas se moram zapitati jesam li voljen. I volim li nekoga.

Želio bih ponovno gledati tim svjetlo plavim očima koje su s godinama promijenile boju u zelenu. Tada sam vidio osmjehe i dobrotu umjesto briga i suza koje danas vidim. Tada sam prilazio neznancima bez straha da će me netko od njih povrijediti. Tada sam vjerovao ljudima i vjerovao u ljude. Bio sam dijete. Bio sam ono što bi svi mi trebali biti. Dobrota, sreća, nevinost i suosjećanje – sve to u jednome. Takvi bismo trebali biti. Umjesto toga izrastamo u nešto ozbiljno, namrgođeno i često nesretno. A tako smo dobro krenuli. Imali smo tako lijepi start i cijeli život pred nama.

Možda sam si sam kriv, jer sam dopustio da život na meni ostavi ožiljke. Možda sam se trebao drugačije postaviti i više se boriti za neke stvari, za neke vrednote i vlastite ideale. Možda. Ipak, s vremena na vrijeme se sjetim te nakovrčane plave kosice i pogleda koji je točno znao koju zvijezdu traži na nebu, mada nije točno znao zašto baš nju. Sjetim se kako je to biti dijete. Gdje sam bio tada i dokle sam danas dogurao. I zato danas zahvaljujem majci i njenome sinu – potpunim strancima koje sam sreo putem. Strancima koji su me podsjetili zašto je život lijep.

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape