Okretanje leđa kao odgojna mjera

Tko o čemu, ja opet o poslovicama. Što ću kad ih volim analizirati? Tako kaže jedna, navodno afrička poslovica, da je cijelo selo potrebno da se odgoji jedno dijete.

Nikad o tome nisam previše razmišljala, ali jedne večeri sam se upravo ovih riječi sjetila i došla sam do otkrića da se mi odrasli danas djeci više ništa ne usuđujemo reći. Kako se dogodilo da smo od silnog „gledanja svog posla“ zanemarili da nam nekad netko i ima pravo nešto reći vezano za djecu i možda nam i pomoći? Jedna je stvar miješati se drugima u život jer ne živimo vlastiti, ali ovo što mi imamo danas je drugi kraj te krajnosti. Mi smo se doveli do toga da se ne usuđujemo ni vlastitu djecu špotati kad to zaslužuju, a tuđoj djeci pogotovo ništa ne želimo reći, jer „nije to naš posao“. I tako smo se doveli do toga da u prilikama kad bismo trebali reagirati, ne napravimo ništa, a „tuđu” djecu, iako osjećamo da bismo to trebali, dovoljno ne usmjeravamo, ne opominjemo, ne vodimo, u biti ih ne šljivimo.

Evo dva primjera. Neki dan vozila sam se s treninga i po cesti hodaju dvije djevojčice, od nekih desetak godina. Jedna priča na mobitel, druga vrti torbu oko sebe, a treća, očito najkoncentriranija, hoda po pločniku. Zaobiđem ih i skroz usporim, ali ova s torbom se vrti i vrti i udari mi s torbom auto, na što ova što priča na mobitel iznenađeno pogleda pored sebe, u šoku što je pored nje auto, blaženo nesvjesna da je na cesti i da se tako dovodi u opasnu situaciju. Otvorim prozor i kažem im: „Cure, pazite, ovdje vam i brzo voze, mogle biste se ozlijediti, bolje da sve tri hodate po pločniku“. I one mi, dječje poslušno, mahnu i sve tri nastave hodati dalje po pločniku. Ispred mene je prošlo pet auta, svi su ih obilazili, nitko im nije ništa rekao. Pa zar nije naša dužnost ako vidimo dijete na cesti podsjetiti ga da treba hodati po pločniku? Jel’ biste vi, roditelji, htjeli da vaše dijete netko upozori u trenutku kad se „zblesi“ ili ne? Zar je normalno da vozimo dalje dok njih dvije ko dva zombija hodaju po cesti? Mobiteli, škola, slušalice, treninzi, zahtjevi, umor… nije ni djeci lako. Imaju neke brige koje mi kao mali nismo imali i čini mi se puno više različitih situacija na koje se moraju koncentrirati, a taj užurbani svijet im je naše naslijeđe.

Drugi primjer je situacija kad sam, na putu do škole, vidjela jednog dječaka iz škole kako neoprezno pretrčava cestu i povikala sam za njim: „Danijele, mama će te čekati s ove strane ceste, nemoj tako pretrčavati ispred auta, opasno ti je to, moraš se čuvati, znaš?“ U taj čas iza leđa prilazi mi Danijelova mama, koju nisam vidjela da dolazi i govori: „Ajme, hvala ti, baš sam mu ja to mislila reći.“ Meni je njena reakcija normalna, i njoj moja. Ja se zaista nadam da moje dijete krene iz igre pretrčavati cestu da bi i druge mame jednako reagirale.

I na putu do kuće razmišljala sam malo o tome kako se više ne usuđujemo pošteno izgrditi djecu. Silno smo opterećeni njihovim pravima, stjecanjem samopouzdanja i ostvarivanjem sebe, ali tako odgajati mlade, a ne dati im protutežu u obliku granica i pravila za naše društvo može biti pogubno.

Djeca i mladi se traže i moraju se naći.

Ali dužnost nas odraslih je da ih usmjerimo i u tom traženju vodimo. I tako to valjda, pobogu i treba biti. Namjerno govorim odrasli, zato jer većina roditelja nažalost provodi premalo vremena sa svojom djecom. Očekujemo čuda od škola, i da, i učitelji i profesori uz nas odgajaju našu djecu, i odgajateljice u vrtiću. Ali susjedi više ništa ne smiju reći, a da ne spominjem da smo to generalno zabranili i bakama i djedovima. Jedna mama djetetu druge nikako ne smije dati savjet niti ga usmjeriti. Jer da joj ne bi ova što zamjerila? Zato djeca i jesu ovako svojeglava i sva važna sa svojim pravima. Zato jer ih mi odrasli previše puštamo na miru. Normalno nam je ako vidimo dijete od 13 godina kako stoji ispred škole i puši da će većina nas proći pored njega, jer to nas se ne tiče. A to dijete možda vapi za time da mu netko odrastao očita bukvicu. Ovako, svi prolaze, nikoga nije briga, on to može. Očito. Prolazi mu. On je važan i nitko mu ništa ne može. On puši i eto ga. To smo napravili sa tim svojim silnim gledanjem svojih poslova. A u biti smo lijeni. Ne da nam se. Umorni smo, ne znamo kakvi su roditelji s druge strane, ne znamo njihovu priču itd. Ma sve pet. Osudama u ovoj kolumni nema mjesta, ali pozivu na buđenje da!

Odrasli znaju neke stvari koje djeca ne znaju. Isto kao što djeca nas uče strpljenju, bezuvjetnoj ljubavi, radosti, zahvalnosti na malim stvarima – tako mi imamo DUŽNOST učiti svoju i ostalu djecu na koju imamo pravo utjecati onome što je ispravno. A kako? Nenametljivo, nježno, ali sigurno. Sigurno ne ići okolo, mahati štapom i pametovati. Ali kad smo u prilici utjecati, reći nešto, nemojmo šutjeti.

Znate koje je dobro mjerilo? Kad vidite neku situaciju u kojoj je dijete u nezgodnoj situaciji, opasnosti, čini nešto što za njega nije dobro, zamislite da je to vaše dijete, da li biste vi htjeli da u toj situaciji neka odgovorna odrasla osoba reagira i pomogne mu? Ako je odgovor da, poslušajte svoju intuiciju i reagirajte. Bez analiziranja, propitkivanja i sumnje. I nemojte mi sad početi s crnim mislima, plašenjima sa strancima i opasnostima modernog doba. Sve to djeca trebaju znati, ali od svog tog silnog strašenja sad imamo djecu na koju se ne reagira kad čine gluposti ili se dovode u opasnost, nije ni to baš dobro, zar ne?

Meni se dogodila situacija da sam djevojčicu koja nije mogla otvoriti bocu soka u parku, a bila je sama, odlučila pitati mogu li joj pomoći. Pružila mi je bocu soka nesigurno jer vjerojatno je i sama slušala priča o zločestim strancima. Dok sam joj pružala otvorenu bocu soka rekla sam joj: „Drago mi je da sam ti pomogla, ali sa strancima stvarno ne smiješ pričati. Ti si sigurno vidjela da sam ja mama onih dječaka pa si znala da si sigurna, je tako?“ Curica se nasmijala i bila je sva ponosna na sebe. S tim običnim odgovorom dala sam joj smjernicu, ako si sama, a trebaš pomoć: Stranci – loše. Mama u parku s vlastitom djecom – ok, naravno s oprezom.

I nemojte mi sad reći, da, to je normalno. Nije. Ljudi okreću glave. Nema nikakvog sela koje odgaja djecu. Barem ne u gradovima. Većinom nema ni baka ni djedova jer ili rade ili su u nekom svom filmu. Sveli smo odgajanje djece na roditelje i školu. A toliko toga se djeci u odgoju može pružiti i od ostalih, dobronamjernih, pametnih, iskusnih i voljnih pomoći odraslih. Ne vjerujete li da je to tako, pogledajte malo o projektu crvenih nosova ili teta pričalica koji djecu u bolnicama zabavljaju kad to njihovi roditelji ne mogu stići, ili čak uz njih. Ima prostora, za sve dobronamjerne da pomognu u nastanku nove generacije ljudi. Današnja djeca će za deset godina pisati ovakve kolumne. Ne želimo da pišu da su, paradoksalno, pretjeranom brigom i pažnjom ustvari bili zanemareni, prečesto prepušteni sami sebi i svojim odlukama, što složit ćete se, kad imaš deset godina i nije tako jednostavno? Ili ste svi zaboravili kakve su nam sve gluposti padale na pamet u toj dobi? Kroz sve to se uči, a na nama je da im u tome pomognemo, a ne okrećemo leđa kad vidimo situaciju u kojoj bismo, da djelujemo iz srca, željeli reagirati. Reagirajmo. Ne gušimo sebe ni druge. Živimo, odgajajmo, disciplinirajmo, volimo.

Sve vas ljubi zahvalna mama Anita.

Anita Ratkić Šošić

 


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape