Odrasli u malim, šarenim kaputićima…

Vodič. San ostvaren dolaskom u Grad Zvan Čežnja. Voditi druge, biti im oslonac i stup kada sve krene nizbrdo, kada su u nepoznatome i kada se boje. Netko kome vjeruju, netko čiji se autoritet poštuje. Posao u koji je utkan Smijeh, Radost, najčudnije ludosti, pokoja čangrizava teta, tinejdžer pun piercinga i tirkizno obojene kose, bakica koja se čini kao da ima dvadeset i djed koji je spremno bari, najrazličitiji glazbeni ukusi i poprilična doza taštine s moje strane.

Ipak, kada dobijete grupu od dvadesetero djece, u paketu ste dobili šarenilo kakvo ni najmaštovitiji pisac izmisliti ne može. Dobili ste pregršt Smijeha, Spontanost, Radost i Iskrenost čija Brutalnost vam šalje trnce po leđima, a koju ste odavna izgubili, zakoračivši u svijet odraslih. Vodič. San ostvaren dolaskom u Grad Zvan Čežnja.

Bili smo tako na izletu na kojem je moj zadatak bio podučiti ih povijesti, bioraznolikosti i prometu Grada Zvanog Čežnja. Negodovala sam u početku. Onako odrješita, odlučna da neću imati djecu, nikako nisam mogla pojmiti da ću morati stati pred dvadesetak malih čudovišta, i to tuđih, i nečemu ih učiti. Međutim, ti mali patuljci pokazali su mi kako se ruše zidovi – zavoljeli su me istog trenutka kad smo se upoznali. Postala sam njihova Teta, a Učitelj je pao u drugi plan. Dvadeset pari plavih, smeđih, zelenih i sivih okica gledalo je u mene tolikom očaranošću da se čelik oko moga srca otopio. Tako sam naučila prvu lekciju – PRIHVAĆAJ LJUDE PUNIM SRCEM I DOLAZI IM BEZ PREDRASUDA. A kada smo, nakon početne Oduševljenosti čeličnim pticama koje lete i učenja o letovima, odmarali, jedan me patuljčić pitao:

Teta, Vi i Učitelj nas tu čuvate? 

Da, čuvamo vas. – odgovorila sam uz smiješak. – Ne, teta, mi čuvamo Vas. – rekao mi je, a onda otrčao svojim poslom, naganjati se s prijateljima po zračnoj luci.

Dešifrirajući njegove riječi, nisam se ni snašla kada mi je prišla djevojčica s pitanjem: – Teta, a zašto nas nisu kontrolirali? Mogla sam ja imati pištolj sa sobom!

Odgovor na ovo pitanje – nisam imala. Barem ne odgovor koji bi se mogao okarakterizirati pametnim. Naučili su me drugu lekciju – PREČESTO PODCJENJUJEMO DJEČJU SVJESNOST!

Slijedilo je tada igranje u parku. Poželjeli su odbojku na pijesku, a ja sam im prethodno obećala da ćemo se igrati upravo to što budu željeli. U jednom trenutku, u starkama, hodajući po suncu, krenula sam prema pješčanom igralištu kako bih ispunila dano im obećanje i igrala s njima odbojku na pijesku, sličila ta odbojka odbojci ili ne! A onda me nekoliko razigranih, malenih ručica zaustavilo, a ustašca nestašno prozborila: – Ne, Teta! Svi skidamo patike i igramo bosi! – Kao da su me udarili šibom posred lica!

Ja, ukočena planerka, opsjednuta urednošću, spontana, ali ne baš toliko fleksibilna, da igram bosa odbojku na pijesku?! I to na vrućem pijesku?!, pitala sam se neprestano. Uz nultu stopu tolerancije na moje negodovanje, sjaj u njihovim očima gotovo me posramio, pokazavši mi da, AKO ŽELIŠ SKAKATI PO PIJESKU BOS, SKAČI PO PIJESKU BOS; AKO TI SE VIŠE NE SKAČE JER JE PIJESAK POSTAO VRUĆ, PRESTANI SKAKATI! ŽIVOT JE TOLIKO JEDNOSTAVAN! I bez obzira na vruć pijesak i prljavštinu na nogama, nikad, apsolutno nikad, ne propuštaj priliku skakati bos po pijesku i otplesati ples igre praćen grohotom smijeha neiskvarenih duša! Koja ono lekcija po redu? Treća u nekoliko sati! Zar nisam ja ovdje u ulozi nekog tko bi trebao učiti ove dušice?!

Nekoliko sati nakon toga, pokazujem im kip poznatog lika iz poznatog romana, u Gradu Zvanom Čežnja. – Teta, ali ona nema grudnjak! Crvenilo mi je prošlo licem, a priču o djevojci iz romana sam zaboravila. Samo sam se smijala. Glasno i srčano. Devetogodišnjaci koji primjećuju da statua lika iz priče ne nosi grudnjak. Dovraga, ja ovo nisam nikada primijetila! Što li je samo taj umjetnik mislio kada ju je oblikovao ovakvu?! Četvrta naučena lekcija – DJECA PRIMJEĆUJU VIŠE NEGO ŠTO MISLIMO!

Petu lekciju naučila sam kada sam stigla kući. Ovako mali, shvaćaju i vide sve što vidimo mi odrasli, sve što krasi svijet u kojem mi živimo. No, uza sve to, oni posjeduju zavidnu dozu Spontanosti, Iskrenosti, Mudrosti i Pronicljivosti. Toliko im zavidim na Bezbrižnosti! Toliko im zavidim na Hrabrosti koju i ne shvaćaju da posjeduju! Toliko ih volim promatrati kako hodaju ulicama, šireći ručice i upijajući sunčeve zrake! I toliko volim njih! Te male dušice prepune ljubavi!

I dođe mi da ih poželim zaštititi od godina koje ih čekaju. Od trenutaka koji će ih pretvoriti u odrasle. Od trenutaka kada će im postati prevažno kako su odjeveni i kada mali šareni kaputići budu zamijenjeni onim dizajnerskima. Od trenutaka kada jedni druge budu jedva poznavali, odavno zaboravivši koliko su se zajedno smijali, bacajući novčiće u fontanu. Od trenutaka kada okamene i prestanu roditelje ljubiti za laku noć. Od trenutka u kojem više neće prepoznati svoju Tetu vodičku koju su grlili na rastanku, a koju je njihova radoznalost naučila kako se odnositi prema životu! 

Poželim ih zaštititi…

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape