Sutra, blentuško, kad budeš čovjek

Sjediš mi u krilu i gledam ti lice, duge trepuške i nasmijane zenice. Gledam i znam, uskoro nećeš biti  moje mezimče, moje čedo malo. A kako te mogu zaštiti od svijeta kojem tako slasno hrliš u susret? Kako te ja, i sama otrgnuta od djetinjstva, mogu naučiti da ostaneš to malo klupko sramote i golotinje? Kako da te naučim da sačuvaš taj svoj dječiji miris u sebi prije nego te zatruju ambicijama i mirisom odrastanja, elektronskih knjiga i plastičnog voća? Sine moj…

Spusti te ruke od meda tkane i sačekaj da ti ispričam. Da na tebe nakalemim gram mudrosti koju sam uspjela pokupiti onako usput dok sam disala između dva svijeta.

Govoriće ti da si dijete i da ne znaš ništa. Sijaće u tvoj malecni mozak razne „istine“, a ti ne daj da se ijedna od njih primi. Ne daj nikom da ti nacrta granice u glavi i da ti oči zagradi trepavicama. Vjeruj u tu svoju zemlju čuda koju vidiš pred spavanje. Znam, zvučim i ja kao ti, ali ne daj im da ti završe bajku. Pokušaće, hoće. I učitelji i vaspitači i drugari. Govoriće ti možda da ne postoje zmajevi, da moraš da učiš, da moraš da znaš istoriju i geografiju i oznaku kiseonika, ali ti nemoj mariti, maleni. Srce sam ti dala kao kompas u grudima.

Reći će ti da je najbolje da porasteš kako bi bio doktor. Ili bankar. Ili advokat. Da treba da zaradiš puno novca i da ćeš tako moći da kupiš sve što poželiš. Nemoj da ih slušaš. Novac je važan, ali s njim ne možeš ništa da kupiš. Shvatićeš to kad se posvađaš s drugom ili kad neke ljubavi prođu. Shvatićeš to i kad mene ne bude ovde. Kad ne budem mogla da te držim u krilu kao sada. Kad tvoj najdraži pas ostari. Nije ni važno. Zapamti ovo, dječače. Bogatstvo se mjeri zagrljajima i osmijesima. Mjeri se dušom i knjigama. Sve ostalo je samo novac.

Gledam te i ne znam kako da te pustim u svijet. Kako da ti kažem da ovaj kamen gdje si rođen nije jedino mjesto na kom niče trava. Kako da ti dam slobodu? A ako ti ja ne pokažem taj put ko drugi može? Neću ti dozvoliti da budeš još jedno drvo u ovoj uveloj šumi mrtvih lica. Treba da ideš, da svojim koracima opasaš planetu i da se okupaš u svakoj rijeci i da skupljaš lišće iz svake šume. Da mi doneseš ogrlicu od školjki i neku dranguliju od korala. Da mi pokažeš nebo i kažeš: „Tamo još nisam bio“. Maleni, ne daj da te iko zatvori u kutiju od šećera i kaže ti da moraš tu da sveneš. Jer ovaj ćošak ovde, tek je mali dio tvoje bajke.

Trepćeš i gledaš me i ne shvataš sada, ali sutra, kad budeš imao dovoljno godina, znaćeš. Znaćeš da nikad nisam htjela da imaš savršeno djetinjstvo. Nikad nisam htjela da imaš moju viziju odrastanja. Ti treba da živiš svoj život i da doneseš važne odluke. Već sam ti rekla, nećeš pogriješiti. Nailazićeš na slijepe puteve, na litice i kanjone, ali smislićeš već kako da pređeš na drugu stranu. Sklapaj svoju slagalicu života poput igre. Nikad se ne okreći nazad. Ne gledaj iza sebe. To je jedina strana svijeta koja ne postoji.

Ne znaš ti dječače još uvijek, koliko želim da zadržiš taj svoj bebeći osmijeh na licu i kroz kasnije godine koje dolaze, i kad ti sve bude izgledalo beznadežno. Zadrži osmijeh na licu i raduj se svemu, jer sve je dar. Veliki poklon iz tvornice života. Raduj se, mili i podijeli sa svima svoj blistavi niz mliječnih zuba. Nemoj da ga čuvaš za Instagrame i fejZbukove i za neke slavljeničke fotografije. Nemoj nikad da čuvaš košulje i vina za specijalne prilike. Ne postoji nešto tako glupo kao specijalna prilika. Svaki tvoj trenutak od dana tvog rođenja je vatromet. Jer dok ti čuvaš košulju za moljce, život prođe i više je ne možeš obući. Sakupljaj trenutke i iskustva, maleni moj, ne stvari. Stvari su za muzeje i egipatske grobnice.

I vidjećeš, jednog dana, razumjećeš zašto ti nisam dala da odrasteš. Zašto sam ti uvijek ponavljala da ostaneš dijete, jer mi odrasli, mi smo zaboravili sve tajne. Zaboravili smo biti svoji i zato smo danas „moderno“ društvo i mnogi ratovi ti neće biti jasni. Nemoj ni da misliš o njima. Ratovi su tužna priča, a ja želim da ostanemo zajedno na sunčanoj strani života. Da ti, lepotuško moj, budeš uvijek zaljubljen u život. Da voliš. Da čitaš. Bićeš drugačiji od fabrikovanih modela, i nemoj da brineš, biti drugačiji je skroz u redu. Za svaki slučaj još, budi svoj.

Vidiš, blentuško moja, jednom ćeš imati godina kao ja i u sebi ćeš se musavo nasmiješiti i sjetićeš se ovog trena. Ja možda neću biti tu da te ovako trapavo pomilujem po kosi kao sada, ali čak i odozgo, sa zvijezda, nasmijaću ti se i znaćeš da nisi sam. Kako i jedno dijete na svijetu može biti samo…

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari

Protected by Copyscape