Kako se zove babaroga koja se krije u ormaru?

U stanu u kojem trenutno živim provela sam četiri predivne godine. U njemu sam sazrela do nevjerovatnih granica i u njemu sam ponovo pronašla dijete za koje sam mislila da je odraslo. Dijete koje nekad nisam bila. U njemu sam pronašla čovjeka u sebi i u njemu sam izvojevala najveće bitke svoje ličnosti do sada.

Moj mali stan, sprat kućice sa dvorištem, psom i dvije mačke. Tuga se neka navlači preko neba i dok se novi stanari useljavaju u sprat ispod, ne mogu, a da se ne sjetim Hane od dvije i Saše od četiri godine. Zaustavim  na tren muziku, samo da bih pokušala da oslušnem tišinu. I odjekne vrisak kao da ih ponovo čujem. A već dvije godine ne žive tu. Kratko su i bili. Gdje li su sada? U kom stanu sada odjekuje glas tog malog bića, plač tog srca koje je kucalo na spratu ispod. I kroz izmaglicu čujem grubi glas Haninog oca, za hiljadu gromova jači od mog srca „Hanaaaaa ćutiiiii!!“ Trassss! Razbija se staklo… I prestanem da dišem.

Koliko dugo je već takva scenografja na Balkanu? Predstava je odavno reprizirana nebrojeno puta, uloge se znaju unaprijed, scenario se ne mijenja već decenijama. Otac, klasični Balkanac, sirov i surov, suvo drvo kameno. Kolac glogov u zemlju zabijen. Majka, Balkanka, sa kompleksom protkanim strahom. Predodređena da rađa djecu, kuva ručak i ćuti. Da ćuti do neba. Dvoje male djece, Hana i Saša, nesvjesni svijeta, nesvjesni života. Njih dvoje, nesrećni jedno sa drugim. Podstanari… S paštetom i parčetom hljeba za doručak. Te dvije mrve zlata koje rastu u blatu, rastu da budu puni straha, rastu slušajući svađe tih ljudi koje je neko nazvao roditeljima. Rastu misleći da je nasilje sastavni dio jedne porodice. Dok ne odrastu. Dok ne počnu da mrze oca, i preziru majku.

Dok im jedini san ne bude da odu od njih, da odu iz države, da ne znaju. Ako uspiju da pobijede svoje demone koji se hrane kroz njihove oči. Koji rastu zajedno sa njima.

A njih dvoje, dva Balkanca, dvije Budale.

Postoje ljudi koji se cijeli život mole za tu svoju čupavu grudvu gena u kojima će moći da zasade cijelu poljanu ljubavi, da se u njoj kupaju, da vole i da budu voljeni. Mole se, ali dlanovi ostaju prazni, a srce još za broj veće. I postoje ljudi koji smatraju da je imati dijete isto kao imati psa, kojeg mogu da šutnu kad im je volja. Njih dvoje, koji ne razumiju da su privilegovani time što imaju te dvije minijaturne kopije o kojima ne vode računa. Da li se danas bilo šta promijenilo?

Znaš kako se zove babaroga koja se krije u ormaru?

Zove se roditelj. Zove se strah od nasilja.

Šta sam ja mogla da uradim tada? Ja, koja sam svako veče slušala plač malene Hane i koja je gledala tog preplašenog dječaka u dvorištu punog želje za pažnjom. Sašu je tata naučio da se pas ne miluje i dok je naša mezimica u dvorištu strpljivo čekala na dječiju igru, zauzvrat je dobijala samo parče suvog hljeba i jedno obično: „Gubi se“.

Šta sam ja mogla da uradim ako će žena na svaki odgovor policije ili socijalne službe poreći bilo kakvu svađu i nasilje koje sam ja čula? Možda sam sanjala. Možda su me proganjali odjeci sopstvene prošlosti? Možda sam i previše dobro znala šta znači nestabilna porodica i koliko može da te onesposobi. Možda sam znala kako izgleda bježati ispod stola i pokriti se dekom po glavi kako ne bi čuo svađu.

Šta sam ja mogla da kažem ženi koja mi se pojavi na vratima da me pita da li mi smeta plač djeteta u sedam sati ujutru? Šta sam ja mogla da uradim kad ni jastuk preko ušiju nije mogao da pomogne da ne čujem Hanu i njenog oca, da ne osjetim udarac od zid od kog se tresla ova mala kućica? Šta sam ja mogla da uradim da poštedim to dvoje malih pilića svih kompleksa i strahova koji ih čekaju, svih teških trenutaka kad neće moći više da podnesu, kad će bijeg biti jedini spas kao što je meni nekad bio? Šta sam ja mogla da uradim kad bih čula te dvije budaletine koje svoj život i svoj brak shvataju tako površno, a djecu kao iznajmljeni film, teret koji im se našao na putu, nekoga ko im samo kvari jutra i nemaju dan mira? Šta sam ja mogla da uradim, a da ne budem jedna od onih “Google” komšinica? Šta bi ti uradio?

Nisam zatvorila oči pred tom slikom Balkana. Nisam umjela da ćutim, i sagnem glavu, jer dovoljno se već sklapaju oči pred tragedijama svijeta. Dovoljno je bilo što sam znala da tamo negdje, u svijetu daleko od mog, neka djeca nemaju roditelje, neka djeca nemaju ni to parče hljeba s paštetom. Ne mogu ispraviti sve nepravde u svijetu, ali itekako mogu one koje su mi pred nosom. Jer da sam zatvorila oči pred Hanom i okrennula glavu od Saše, bila bih ista kao njihovi balkanski roditelji.

A ja odavno ne pripadam Balkanu. Ni ljudima, ako ćemo pravo.

Selma Šljuka

 


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari

Protected by Copyscape