Nela Baričević: Otrovni roditelji – riječi koje bole u zagrljaju koji guši…

Riječi se mogu itekako duboko uvući u našu nutrinu. Možemo ih čuti s pet i ponijeti sa sobom. Vući ih ne shvaćajući da ta neobjašnjiva tuga, taj bijes koji katkada i nas same ostavi zatečene, ta potreba da se u trenutku jednostavno povučemo u apsolutnu samoću proizlazi iz davno proživljenog, a trajno apsorbiranog otpada kojega su nam u zalog budućem životu, u tobože najboljoj namjeri, predali naši roditelji.

Riječi mogu otpadom biti. Riječi katkada zapeku i više od ljutita zamaha remena po goloj koži. Više od sata klečanja na kukuruzu. Više od zaključane sobe i nas u njoj za knjigom tijekom sunčana dana dok s ulice, kroz poluotvoren prozor, dopire smijeh naših prijatelja.

I prečesto to čine. Prečesto ih roditelji tako podmuklo formiraju te im daju razorna krila koja se godinama kasnije kao bumerang obruše na njih. Jer mi smo ih petogodišnjaci ponijeli sa sobom. A potom smo odrasli. Pa onda i shvatili te smo, što se sumanuta bježanja od tih sporohodajućih, ali neuništivih kostura, tiče – došli do cilja.

Izgubili smo utrku. Odlučili ozdraviti davno oboljelo djetinjstvo.
Prepustiti se i raskrstiti s boli.

Roditelji često manipuliraju svojom djecom koristeći zamaskirane, emocionalne ucjene kao svoje ubojite otrove. Na taj način obolijevaju one koje bi trebali ozdravljati i usmjeravati. Zbog vlastitih nesigurnosti i neostvarenosti svoga bića roditelji udaraju ispod pasa. Nokautiraju što su ljubavlju stvarali. Ne samo zato što su oni nas donijeli na svijet, ne samo zbog malenog zbroja godina koje nosimo, ne zbog toga što još ne dosežemo pult dućana nego preko njega jedva pružimo ručicu da platimo.

Jednostavno zbog toga što smo prvi na udaru. Također zbog toga što, gledano njihovim zavedenim očima, mi njima dugujemo sreću, a za ostvarivanje koje im paralelno otvoreno krademo šanse. Jednu za drugom. Što pukim svojim prisustvom i ovisnošću o njima, što njihovom nezdravom vezanošću za nas.

Majke i očevi koji posvete život djeci, a potom koriste svaku priliku da im nabiju osjećaj krivnje za snove koje oni sami nisu ostvarili, ne pitajući se kako ti kratkotrajni žalci ljutnje i bijesa utječu na dijete, e te su majke i ti su očevi – otrovni. Kažnjavanje višesatnom šutnjom nakon koje slijedi elaboracija o učinjenim greškama ili počinjenim propustima. Otvorene ucjene zbog provođenja premalo vremena s njima pred televizorom, a previše vremena s društvom. Aludiranje na našu nezahvalnost i potenciranje njihove žrtve.

Kontrola. Kontrola. Pa još malo kontrole. Pozicioniranje sebe, neshvaćenog i usamljenog roditelja, u ulogu žrtvenog janjeta i patnika koji nakon svih marenja i svog svojeg truda ostaje sam u kući. Doslovce, Pale sam na svijetu.

Majke i očevi koji više ne vide svoju djecu kao zasebne i prije svega slobodne jedinke. Već majke koje manipuliraju djecom aludirajući na emocionalnu komponentu kroz ucjenu. Već tate koji mjesto djece, njihova karaktera, njihovih stavova, njihove mijene vide nepropustivu priliku, a k tome još i osjećaju nužnost, za realiziranje svojih ranijih ideala. Majke i očevi koji ne prihvaćaju, zaista otužno ne prihvaćaju, svoju djecu kakvima oni jesu, već uzimaju mjere tih malenih ljudi koje su doveli na ovaj svijet pa ih prekrajaju da bi ostvarili prethodno zamišljenu sliku.

Ti otrovni roditelji ispaljuju bujice riječi. A te riječi njihove ostavljaju dugotrajne masnice koje, iako mijenjaju boje, sve do momenta istinska, ogoljena suočavanja, nikada u potpunosti ne zacjeljuju. Ljubičasta kao znak trenutne, potapajuće boli i pitanja „Jesam li i čime to zaslužila?“. Plava u označavanju prvog progutanog nanosa verbalnih nokauta i prejaka stezanja obruča fiktivne ljubavi te povlačenja u svoju čahuru. U jedino sigurno mjesto.

Nakon povlačenja slijedi zelena. Svojevrsno milovanje mjesta udarca u trenutku kada su posljedice nokauta maločas spremljene na sigurno. Nahranjene sinoćnim ostacima griza posutog kakaom i zalivene pokojom suzom pobjeglom niz obraz. Za prelijevanja zelene u žutu život se naoko vratio u normalnu. Čak se i osmijeh na nevinu licu nazire, a roj beskrajnih pitanja koja dolaze od skršena samopouzdanja čuju se još samo kao kilometrima udaljeno zujanje pčela radilica.

Žuta boja masnica, e ta nam je svima omiljena. Nagovještaj budućeg slobodnog života. Ozdravljenja. Put bez povratka kako se na površini čini, no zaronimo li pak dublje shvatimo da ne odmičemo. Shvatimo da i dalje – plivamo ukrug.

Zagrljaj koji nas guši ostavlja dovoljno prostora tek da na ponavljajućoj traci čujemo riječi koje nas truju. Baš one riječi iz kojih frca nezadovoljstvo spram nas, naših postupaka i djela naših ruku i našega uma. Riječi krijesnice koje se isipavajući otrov bljeskom pale, a tugom, sumnjom i razočarenjem tog mladog bića u sebe – gase.

Zagrljaj koji steže poput, više no ugodno popunjene, ujne koja nas stiska svom silinom nakon godina neviđanja i baš nas jako, jako voli. Jako nas se poželjela. Tako se i otrovni roditelji požele svoje djece koja još nisu raširila krila. Kako i bi kad su i prije prvog leta u sigurnosti doma podrezana? Požele ih se i kada djeca imaju isplaniran izlazak s društvom. Požele ih se neki put i kada djeca trebaju sjesti za knjigu. Nabijaju osjećaj krivnje, emocionalno filaju svoju djecu tugom i tupim ogorčenjem, ne ostavljajući prostor za uzmak. Ne otvarajući neutralno polje za raspravu i priliku za zajedničko rješenje.

Mame i tate koji su tužni i koji nas vežu uz svoju tugu, koja iako može biti, a često i jest dobrim dijelom opravdana, nije naš teret. Mame i tate koji postignu da unatoč tome što smo se iskrali na zabavu i ukrali to vrijeme za sebe, mi osjećamo krivnju jer smo ih ostavili. Jer oni sjede doma dok mi uživamo. Jer život nije bio fer prema njima. Kockice im se nisu posložile kako treba, a mnogima je od njih nedostajalo i odvažnosti pa su onako usput, polusvjesno, odlučili ubiti i našu.

Dobili smo cijeli paket. Paket otrovnih roditelja. Paket s hrpom sladunjavih zagrljaja. Prečvrstih. Daleko prečvrstih zagrljaja koji su se od znojenja upljesnivili. Cijeli smo paket dobili. Paket palete emocija koju prati paleta nanesenih masnica. Prošarani smo od ljubičaste do žute. Izgubljena smo samopouzdanja. Nakačena osjećaja krivnje koji izjeda i zbog kojega se osjećamo tužno.

Slobodni smo tek u strogo kontroliranim uvjetima. Pod kamerama i skenerom koji radi na dodir. Zagrljeni smo i kada odmaknemo stotinama kilometara. Onih rijetkih prilika kad u tome uspijemo.

Roditelji nam nisu alkoholičari. Ne konzumiraju kakve opijate. Niti misle samo na sebe. Ne tuku nas – fizički. I zapravo su samo tužni sobom i svojim životom. Samo. I samo nas truju najnevidljivijim i najubojitijim mogućim otrovom. Samo su nas navukli na – krivnju. Srozali nam samopouzdanje. Učinili da se osjećamo manjima od makova zrna. A mi kakvi jesmo i ne krivimo ih ili ih barem dugo, predugo, nismo krivili.

Petogodišnja djeca u nama čine to i dalje. I dalje se bude slinavi u snažnom zagrljaju kojega opravdavaju pred svijetom, točno onoliko koliko i pred samima sobom. Previše. Puno previše. I to zato što ih nikada nisu udarili. Samo su ih nokautirali riječima. Ucijenili. Ubili mogućnost svake zabave i osjećaja spontane sreće.

Krakovi tuge mogu biti raznobojni, a masnice ukorijenjene na tijelu ne ostaju samo od fizička udarca. Shvaćate? Imaginarni zamah remenom preko ušiju dopire do srca i nerijetko boli daleko jače od zamaha remenom preko guzice…

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape