Marija Klasiček: Purpur moga sjećanja

12.9.1993. Prije nepunih mjesec dana napunila sam 8 godina. A sada gledam razbijena stakla na kući. Lice mog tate je sivo i svi su uplakani. Noćas je ulicu dalje od moje kuće poginula trudnica koja je izbjegla iz Vukovara. Taj događaj kao i njeno ime izbrisali su iz povijesti. 

Te su noći raketirali Samobor. Bomba koju svi u ulici nazivaju “krmača” pala je tako blizu. Kako da sjećanje opiše taj teror? Čvrst mamin zagrljaj, na krevetu u podrumu. Njene tople suze na mom licu. I spoznaju da sam previše mala da bih sve to razumjela. Silan udarac, i zveket stakla, podrhtavanje kreveta i osjećaj da se kuća ruši na nas. Spoznaja da se zemlja trese kao da je najužasniji potres koji sam doživjela. Osjećam da je mama zadržala dah a sebe čujem kako sam od straha zanijemila. Još tren ranije, tu malu podrumsku sobu punio je moj plač. Sad ju napaja strava i podrhtavanje. A onda tišina. Glasnija od svih tišina koje pamtim.

I nemogućnost da se itko od nas pomakne. Tek koji milimetar udaljen od kreveta, na malom drvenom stolcu, skamenjena izraza lica sjedio je tata. Godinama kasnije pitam se, što li umom prolazi muškarcu koji je nemoćan zaštititi ono što mu je srcu najmilije? Koji mora sjediti ovdje i može samo čekati.

Jutro je donijelo spoznaju da smo suviše prestravljeni uopće izaći iz podruma, sve do trena dok susjed nije došao lupati na vrata i reći tati da ide pomoći, jer je toliko naših susjeda ostalo bez krovova. Penjem se stepenicama do našeg stana i bacam pogled prema gore, stepenice na kat pune su stakla. Još dvije bombe pale su u susjedna naselja. Mnogo štete. A šteta na ljudskim srcima? Nemjerljiva. Mi smo oni koji su preživjeli. Sretnici. Ostali samo s razbijenim prozorima i istraumatiziranim sjećanjima. Što je to u usporedbi s izgubljenim životima? Izgubljeno djetinjstvo između pušaka i bježanja u podrum, zvončića koji osvjetljavaju nebo i detonacija, aviona koji probijaju zvučne zidove i spoznaje da je sutra izmišljen pojam koji možda nećemo doživjeti. Što je to? Može li to opisati jedan tekst, neke žene koja se prisjeća onog što bi mnogi izbrisali da mogu?

Često sam govorila da nikad neću pisati o ratu, jer sam osoba koja ne gaji mržnju i živi u sadašnjosti, ali kad se prisjetim kako je traumatično bilo najranije djetinjstvo mojih vršnjaka, diljem zemlje, pomislim kako su današnja djeca itekako zaštićena, u mnogim stvarima privilegirana i bezbrižna. I ne zavidim im. Niti bih išta u tome mijenjala. Jer dijete zaslužuje sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Sjećam se i trenutka kad sam uspjela nagovoriti tatu da obiđemo mjesto na koje je bomba pala. Ono što me tamo dočekalo nisam mogla ni zamisliti i voljela bih da nikada nisam ni vidjela. Ispred mene u zemlji je bila rupa, ogromna rupa. Široka i duboka toliko da bi u nju i kamion mogao stati. U njoj krhotine, a posvuda uokolo lampioni. Pitala sam se za čiju dušu upaljeni? Nas koji smo preživjeli, onih koji su je bacili ili one sirote trudnice, izbjegle iz Vukovara da bi je ovdje, gdje je trebala biti sigurna, zadesila sudbina od koje izgleda nije mogla pobjeći?

Sjećanja se vrte, lete kroz malo sito vremeplova u doba vrtića. Svi iz grupe zatvoreni smo ponovno u atomsko sklonište. Mame su vani dok nad gradom tutnji još jedna sirena za opću opasnost. U nekom trenu nas konačno puštaju van i sretna trčim mami u zagrljaj. Idemo doma. Idemo mama samo da više ne moram biti ovdje. Ali put do kuće traje satima jer u tramvaju svira još jedna uzbuna. Trčimo niz ulicu i tražimo sklonište. Spuštamo se stepenicama duboko pod zemlju. Debela vrata za nama se zatvaraju. Ljudi su zbunjeni i prestravljeni. Mama mi pruža blok da crtam. Svi jecaju gledajući me, a ja ih slušam i progovaram tiho, ali očito previše glasno pa se sve oči u tom trenu okreću prema meni: Mama, mi možda nikada nećemo odavde izaći.

Kažu da smo mi ovdje oko Zagreba bili sretni jer je nas rat zaobišao. Barem u svojoj punini. Je li to sreća? Znati koliko je djece stradalo u ratu kojeg nisu ni skrivila ni započela ni razumjela? Koliko je djece izgubilo dom i obitelj? Koliko ih nikada više neće čuti svoje ime izgovoreno glasom njihove mame i njihovog tate.

Nas koji smo proživjeli rat, učili su da o ratu ne pričamo. Danas o ratu najviše govore oni koji nisu bili ovdje i neki klinci koji se tad nisu ni rodili. Boje se nečeg što nisu doživjeli i čiju strahotu ne mogu pojmiti. Ili se s ratom sprdaju misleći da je to samo neka strašna priča za laku noć. Ili igrica na kompu.

Mnogo je onih koji su izašli iz rata, a ništa iz njega nisu naučili. Koji sad kad imaju svoju djecu i dalje nose u sebi sjeme istog zla koje je usmrtilo tisuće nevinih diljem regije. Oni svoju djecu uče da mrze Hrvate, a s ove strane granice, neki uče svoju da mrze Srbe, neki treći uče da treba mrziti sve Balkanske narode, jer je samo njihov narod “pravi”.

I tako sjeme zla i dalje stoji, fino pospremljeno u njedra naivnih ljudi. I vreba, vreba svoju priliku da nikne.

Vreba da baci varnice i da mržnja zaiskri čelikom i puškom. Da se oglase topovi i zvončići opet osvijetle nebo. Čeka da se napoji krvlju nevinih i da njen purpur natopi ulice. Čeka da poruši domove, škole, parkove i radna mjesta. Da u crno zavije majke i ostavi male ručice prazne, zauvijek ispružene u zagrljaj, nekome tko im više neće doći.

Zato mi nemojte pričati o ratu kojeg ne poznajete. O umrlima nad kojima niste plakali i o strahu kojeg niste proživjeli. Učite svoju djecu da vole, da zagrle čovjeka a ne osuđuju narodnost i vjeru. Učite ih da se smiju, da vrište ponosno i na sav glas, cijelim grlom i s puno duše, onako radosno kako samo djeca mogu. Tjerajte ih da se druže, da se ostave video igrica i Fejsbuka. Tjerajte ih da stvaraju lijepa, topla, radosna i bezbrižna sjećanja, da im budu utočište kad odrastu. Da u njih mogu zaviriti i o njima pričati svojoj djeci.

Nemojte ih trovati mržnjom.

Ja ne želim da imaju sjećanja poput mojih.

Nijedno to dijete nije zaslužilo.

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape