Izmišljena bolest zvana ADHD

Kao što znate, danas u skoro svakom razredu ima po jedno dijete koje ima takozvani poremećaj pažnje ili koncentracije. Djeca su to koja su nemirna, impulzivna, slabo slušaju, ali zato puno pričaju. Trče i kad treba i kad ne treba, upadaju u riječ kao da imaju nešto važno za reći, a u stvari njihove rečenice su nedovršene, često i nerazumljive. To ih ne sprječava da pričaju puno i često, makar to s temom veze nema, bitno da su oni u centru pažnje. A roditelji djece s takozvanim ADHD-om kažu da je upravo pažnja ono čega ta djeca nemaju.

Svoj djeci trebaju čvrsta pravila i dosljednost u odgoju, a pogotovo djeci kojoj rutina predstavlja okvir unutar kojega će lakše posložiti sve ono što trebaju napraviti. Pitanje je kako roditelji odgajaju takvu djecu, jer da je uspješno, sigurno bi bila mirnija, negdje bi se valjda vidjeli rezultati toga truda. Djeca su to za koju većina misli, a neki i otvoreno kažu „zločesta, nemoguća, teška, neodgojena, razmažena, bolesna…“

E, tako. Jesam privukla vašu pažnju? Odlično. Sad se prisjetite jedne, po vama „normalne“ mame, čije dijete je upravo takvo, a ona se oko svog djeteta brine i pokušava ishendlati nemir s kojim njeno dijete svaki dan živi i stanite na čas. Jeste stali? Kad ste je zadnji put pitali treba li joj pomoć? I jeste li? Shvaćate li vi da s dijagnozom koju je ona za svoje dijete dobila ide i cijeli paket mjera koje roditelji trebaju poduzimati, a da ne znaju kako, s kim, s čim niti hoće li to sve skupa imati smisla? To vam izgleda otprilike ovako:

Razumiješ da ti s djetetom „nešto ne valja“, gubi se u svom svijetu, na momente nije uopće prisutno. Uspješno obavlja samo ono što njega zanima i tu je nevjerojatno kreativno, zadovoljno i fokusirano, a stvari koje mu izazivaju otpor su nemoguće ili teško izvedive, bilo da je to oblačenje, pranje zubi ili pisanje gradiva s ploče na nastavi. Razumiješ ti da nešto nije ok. Obilazite doktore. Oni u startu govore kako tek rijetka djeca imaju poremećaj pažnje i koncentracije, a većini je potrebna samo „čvrsta ruka“. Ovo nije Amerika pa da postoji bojazan da se dijagnoze lijepe radi farmaceutskih industrija, dijagnoza poremećaja pažnje i koncentracije ne dobiva se lako. Ali tvoje dijete odmah dobije dijagnozu, nema dileme. I to ne onu ADHD-a jer toga kod nas nema, kod nas se to zove „ostali neurološki poremećaji“ ili „hiperkinetički poremećaj“ itd. I što sad? Svijet se nije promijenio zbog tog saznanja. Sve je to još uvijek novo, obavijeno velom predrasuda, manjka informacija i stručne pomoći, pogotovo za roditelje. Dijete će svojim ponašanjem često zaslužiti ići u stručne službe, ali roditelji će na isto mjesto biti pozvani tek da ih se obavijesti o tome „što je opet njihovo dijete napravilo“. Djetetu će se pokušati pomoći, pogotovo onome za koje se vidi da je dobro odgojeno, odnosno koje ima roditelje koje čvrsto stoji iza njega. Djeca koja su iz nesređenih obiteljskih situacija češće upadaju u konfliktne situacije, osjećaju se još neprihvaćenijima, što ih tjera da se dovode u nove situacije u kojima će skrenuti pažnju na sebe, pa makar i negativnu. Da i njih netko vidi. I tu onaj mali broj stručnih, dobronamjernih i otvorenih stručnjaka malo može napraviti, jer uglavnom ih je premali broj na cijelu školu, a djece je puno…

Ako ste imali ili imate predrasude vezano za ovu temu, možda promijenite svoje mišljenje da je ADHD izmišljena bolest kad vam ispričam priču koju je je Emina Kovačić mag. rehab. educ. ispričala na predavanjima o ADHD-u u Rijeci. Rekla je ovako: „U razredu imate troje djece s poteškoćama u razvoju. Prvo ima dijabetes, drugo je slabovidno, a treće ima ADHD. Za prvo dijete normalno vam je da ima asistenta koji ima spremnu injekciju s inzulinom, čokoladicu i sendvič, suosjećajni ste i puni razumijevanja za teret koji to malo dijete nosi. Drugo dijete uvijek sjedi u prvoj klupi, ima posebne udžbenike s prilagođenim fontom slova, a na isti, njemu prilagođen način, djetetu je dozvoljeno pisati ispite i odgovarati. Sve troje djece ima važeće, legalno, rješenje u kojemu sve to piše, s pozivom na pravilnik i članke po kojima im je zakon omogućio da budu „izuzetak“ od pravila. Treće dijete ima poremećaj pažnje i koncentracije. Uglavnom nije omiljeno među djecom niti razred smatra da bi mu zbog nečega trebao pomagati, a vi kao učitelj niste sigurni što biste trebali napraviti da mu olakšate, jer to dijete vas ne sluša, iako vidite da se trudi, ali već nakon minute što ste se nešto dogovorili, on opet radi po svome ili se čak ustaje i šeće po razredu. Ostalima je to smiješno, ali vama više nije, jer vi imate 25 učenika, a taj jedan vas smeta u radu i nitko ne može kvalitetno raditi. Sad kad sam ispričala ovu priču, osim papira, ovo troje djece iz priče imaju jednu stvar zajedničku, koja je to?“

Dvorana šuti.

Predavačica nastavlja: „Volja! Nijedno od te djece ne može si svojom voljom pomoći, ma koliko se oni trudili. Jako je važno da ovo shvatite. Slabovidno dijete ne može se potruditi da bolje vidi, a ni dijete s dijabetesom, ni dijete s ADHD-om ne mogu si pomoći oko svog stanja. Stanje je to koje treba prihvatiti, prilagoditi se djetetu i pomoći mu najviše što možemo.“

O ADHD-u sve možete naći i na Internetu, ali na jednom mjestu teško je pronaći savjete koji će vam olakšati pristup i omogućiti bolje razumijevanje roditelja koji se svaki dan bore s ovim poremećajem svoje djece:

RODITELJIMA DJECE S ADHD-OM NEMOJTE:

  • kolutati očima, govoriti „joj, joj, nije ti lako“ i sažalijevati ih
  • davati savjete što biste vi napravili u njihovom slučaju (osim ako ne govorite iz vlastitog iskustva)
  • govoriti kako je „to samo faza koja će proći“
  • pitati ih kako su „to“ dobili, kad će proći i ima li lijeka (razne su teorije o nastanku poremećaja, stanje je trajno i neće proći, a lijekovi liječe samo simptome, ne i uzrok)
  • zamjeriti ako vam dođu u goste, a dijete je nemirno (ne može si pomoći, pogotovo u situacijama kad se od njega očekuje da je mirno) ili ako dijete nešto slučajno prolije, nepovezano priča ili u jednom trenutku želi otići kući
  • najgore što možete napraviti je svojoj djeci zabraniti da se igraju s djetetom s ADHD-om, jer ne samo da vlastito dijete učite netoleranciji, manjku empatije i osnovne ljudskosti nego i djetetu s poremećajem onemogućavate priliku za boljom socijalizacijom i stjecanjem prijatelja
  • zamjeriti ako vam se nekad požale već ih poslušajte, razumijevanje i suosjećanje su nekad dovoljni da poprave loš dan
  • govoriti o čvrstoj ruci i dosljednom odgoju koji bi riješio sve njihove probleme (ovo je najraširenija predrasuda)
  • se ljutiti ako ne mogu suvislo razgovarati na telefon ili razgovor naprasno prekinu kako bi smirili neku impulzivnu reakciju

Najvažnije je: nemojte ih osuđivati, ogovarati ih niti im dati da pomisle da su neuspješni kao roditelji jer i dijete ima ADHD.

AKO ŽELITE POMOĆI, SVAKAKO NAPRAVITE SLJEDEĆE:

  • Pitajte ih na koji način im možete pomoći i napravite to nenametljivo
  • predložite sportske ili druge aktivnosti koje bi dijete zanimale, a koje možda roditelji nisu primijetili
  • uključite ih u zajednička druženja, planirajte izlete i aktivnosti koje će vam svima biti ugodne i zabavne
  • poklonite im kuharicu sa zdravom prehranom (LCHF, paleo, mediteranska) ili ih potaknite da se zainteresiraju za pripremanje obroka takve vrste
  • barem jedno mjesečno otiđite u „odrasli“ izlazak koji će uključivati apsolutno opuštanje, (izlazak, wellness, nešto za „punjenje baterija“)
  • potaknite i roditelje i dijete da znaju prepoznati, imenovati i pričati o svojim osjećajima
  • svaku situaciju koju možete okrenite na šalu i razvedrite situacije koje su nekad napete samo zato jer se učestalo ponavljaju
  • razumijte da vaši prijatelji obavljajući svoju roditeljsku ulogu svaki dan savladavaju velik izazov, da često sumnjaju u sebe i trude se i vole svoj dijete isto kao i vi
  • najveću podršku pružite im u situacijama gdje zajedno boravite, a od djeteta se očekuje da je mirno (pričesti, vjenčanja, predstave)

Ovaj popis je nedovršen, ja sam ga za vas tek započela. Namjera je potaknuti vas da s empatijom promatrate obitelji koje imaju bar jednog člana koji je, kako to Marko Ferek kaže, hiperaktivni sanjar. Bez osude, jer ispod nemira krije se kreativnost, toplina, i kao u svim pravim obiteljima, ljubav. A gdje je ljubav, tu se sve može, pa i uspjeti biti svojim, onakvim kakvim jesi, u svijetu koji traži mir, a čini sve kako bi ti isti taj mir oduzeo ili otežao.

Sve vas ljubi ponosna mama Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape