Priča iz ne tako davne davnine

Teško je zamisliti da postoji osoba na ovim prostorima, koja je napunila minimalno osam godina života, koja ne zna tko je Ivana Brlić Mažuranić. Hrvatski Andersen, hrvatski Tolkien, kako joj tepaju mnogi, zadužila je hrvatsku književnost gotovo više nego svi ostali veliki pisci. I u skladu s tim, njena djela nastavljaju živjeti i dalje, u suvremenom životu.

Kroz njene bajke, romane, u tisućama animiranih, kostimiranih, kazališnih i lutkarskih varijanti. Ta, može li itko od nas reći da nije odrastao u sjeni domaćih, strepio u tami šume Striborove, radovao se s Hlapićem i tragao za istinom bezuspješno kao i Potjeh. No tko je Ivana Brlić Mažuranić iza svih tih dobro nam znanih priča i likova koji nas prate kroz život?

Rođena kao Ivana Kornelija Emilija Henrietta Mažuranić 18. travnja 1874. u Ogulinu, odrasla je kao potomak slavne obitelji. Veliki i omiljeni hrvatski ‘ban pučanin’ upravo je bio njen djed Ivan Mažuranić, autor Smrti Smail-age Čengića i jedini pjesnik koji je uspješno nadopunio nedovršena pjevanja Gundulićeva Osmana, dok je njegova žena Aleksandra Mažuranić, bila sestra velikog Dimitrija Demetra. Ivana je od malih nogu željela ići u istom smjeru što vrlo očito pokazuje u svojim zapisima gdje raspravlja o politici, državnim pitanjima, ljubavi prema glazbi, pisanoj riječi i umjetnosti općenito.

Kada bismo željeli odraditi službeno predstavljanje ove velike spisateljice, rekli bismo da je napisala naš daleko najbolji dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića 1913., a 1916. izlazi kruna njene karijere – zbirka bajki Priče iz davnine gdje virtuozno spaja staroslavensku mitologiju s autorskim pričama.

Osim toga, napisala je još pregršt djela, poput Valjalih i nevaljalih, Srce od licitara i sl., te bila čak četiri puta predložena za Nobelovu nagradu. Bila je i prva žena kojoj je odobreno da bude dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je medalju za protumađaronska nastojanja. O njoj su u hvalospjevima govorili i njeni suvremenici poput A. G. Matoša, A. B. Šimića i D. Domjanića.

No ono o čemu se češće ne govori, bio je život dobre i poslužne žene s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, koji je vodila sama Ivana. S nepunih osamnaest godina nevoljko se udala za Vatroslava Brlića, brodskog odvjetnika, i živjela život kakav je od nje očekivalo i društvo i roditelji. Rodila je šestero djece (od kojih je dvoje umrlo u ranoj dobi), te vodila kućanstvo, bila majka, domaćica, održavala društveni život i nasmrt se dosađivala u Brodu na Savi koji je, u usporedbi sa Zagrebom, bio samo malo veće selo. Ivana se posvetila odgoju djece te prve godine obiteljskog života provela u korespondenciji s majkom – jedina vrsta literarnog rada koji je stigla imati.

Smatra se da Ivana nikada nije preboljela odlazak iz Zagreba i bogat društveni život koji je ostavila iza sebe, a nije pomoglo ni to što nije bila dovoljno zrela za brojne porode koji su uslijedili. No, poznato je kako je bila ‘ispred svoga vremena’ u tako malom mjestu kao što je Brod te je iskakala svojom pojavom i načinom modernog života. Tako je bilo poznato da je aktivno klizala i planinarila, a bila je i prva žena u (današnjem) Slavonskom Brodu koja je vozila bicikl! Možda po uzoru na veliku caricu Sisi u čijeg je sina, prijestolonasljednika Rudolfa, bila platonski zaljubljena prije nego se udala.

Sa samo četrdeset godina, Ivana Brlić Mažuranić već je imala troje djece u dobi između petnaest i dvadeset i jednu godinu, izdane dvije knjige, zbirku pjesama i naveliko hvaljen roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Prvi radovi nastali su iz čisto praktičnih razloga – prve zbirke napisala je kada je pokušavala svojoj djeci ponuditi priče s poukom, prilagođene njihovoj dobi, koje nije uspjela pronaći drugdje.

Teško je povezati aktivnu narav ove književnice i odabrani kraj njenog života što je samo još jedan pokazatelj koliko je ljudsko mentalno zdravlje krhko. Odrasla je kao djevojka koja je uživala u burnom životu na prijelazu stoljeća, u metropoli, kao aktivna mlada žena koja se borila protiv mađarizacije hrvatske i štitila svoj hrvatski identitet na svim razinama – pa je tako u nježnoj dobi i zaključivala da se ne može zaljubiti u nikoga tko nije Hrvat; završava kao usamljena žena sklona depresiji. Kako su djeca polako odlazila iz kuće, život je kopnio i u njoj samoj dok na kraju nije ostala u potpunosti sama, osjećajući se napušteno od svih. Nakon što je vrlo teško podnijela prilagodbu na život s njegovateljicom u Slavonskom Brodu, daleko od svih, hospitalizirana je, a zatim je na zagrebačkom Srebrnjaku počinila samoubojstvo 21. rujna 1938.

Rad Ivane Brlić Mažuranić i dalje živi u životima tolike djece, što je za jednog malog Hlapića koji je napunio 104. godina velika stvar. Njezin književni životni idealizam odlično rezonira s dječjim shvaćanjem svijeta i priča im na način koji je samo njima svojstven. Ivana Brlić Mažuranić žena je kojoj dugujemo možda čak i začetke nacionalnog identiteta koje smo revno upijali kroz te neobične, pomalo zastrašujuće bajke. Ali toliko ljudske da se čine kao da su narodne, kao da su prenošene s koljena na koljeno dok ih ona nije uhvatila i prenijela na papir – za sva iduće pokoljena. Baš poput one Tolstojeve priče o ruskoj narodnoj glazbi – gdje korake ne morat učiti, oni su vam u krvi!

I zato je smiješno govoriti o hrvatskim Tolkienima ili Andersenima – Ivana Brlić Mažuranić dovoljno je veliko ime u svijetu da ponosno zauzme svoje mjesto. Kako u dječjim srcima, tako i u književnim redovima. Sasvim zasluženo, ako pitate mene. Kosjenka i Neva Nevičica, kao i cijela četa domaćih, slažu se sa mnom.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama - krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil - pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali... pa - neka jedu kolače!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete