„Hej, jesi zainteresiran za suradnju? Obilježavamo dječji tjedan na portalu i mogao bi napisati jedan tekst.“ dočekala me Anina poruka u inboxu. Kako sam u fazi u kojoj želim što više rasti preuzimam izazove koju su često preveliki za mene, stvarajući si tako nepotreban stres. „Naravno! Imam li zadanu temu?“ odgovorio sam ne vjerujući u kakvom su nesuglasju moji prsti i mozak. „Možda o tome kako djeca igraju previše videoigara?“ pojavila se poruka na Facebookovom glasniku.

Imalo mi je to smisla i nakratko me umirilo. Imam djecu, oni igraju videoigre – ništa lakše, tekst će se napisati sam od sebe. Zauzeti stranu protiv dječjeg korištenja videoigara jednom roditelju dolazi prirodno, jer roditelji videoigre ne razumiju. Ne vide privlačnost, smisao i korist u njima, ono što vide je krivac za propušteno djetinjstvo. Razlog zašto se djeca ne igraju u parku s prijateljima, loptom ili nekim davno zaboravljenim rekvizitom. Ali ne, to nije istina!

Krivac su zapravo roditelji, svi mi koji djeci kukavički pažnju odvlačimo monitorima i u ruke im guramo kontrolere i pametne telefone. Sve to ne bi li ih sklonili od nesreća koje bi im se mogle prišuljale čim bi nogom krčili van sigurnosti roditeljskog doma ili što je češće kako bi si osigurali komociju i sat vremena mira u danu koji nas melje poput mlinskog kamena.

Kada Dance, za koje tvrde da su najsretniji narod na svijetu, pitaju u čemu je tajna njihove sreće, oni odgovaraju da je temelj svega – povjerenje. Upravo nedostatak tog bitnog sastojka jedan je od uzrok naše strepnje kada su djeca u pitanju. Nedostatak povjerenja u susjede i slučajne prolaznike, u kojima vidimo samo prijetnju mada ne znamo niti jednu jedinu činjenicu o njima, uzrokuje u nama strah koji nas koči da djeci dopustimo da provode djetinjstvo kako smo ga i mi provodili. Na ulici, u igri s prijateljima. Sve smo to morali ukalupiti, ograničiti ne bi li umirili svoju svijest. Danas, ako se dijete želi družiti s prijateljem, roditelji moraju dogovoriti vrijeme i trajanje druženja, a zatim odvesti i doći po dijete najčešće autom jer prijatelj mu stanuje dvije ulice dalje, udaljenost koju je neprimjereno da dijete pređe samo. Znate kakav je promet danas…

Sve je sterilno, sigurno i vremenski određeno. Pogledajte samo dječje rođendane. Igraonica, paket od desetoro djece, animator, pizza, torta u trajanju od dva sata. Svako extra dijete naplaćuje se dodatno. Sad se samo sjetite kako je to bilo u vaše vrijeme. Rođendan obavezno vikendom, poslije obiteljskog ručka na kojem bi vas bake opskrbile jednogodišnjom zalihom potkošulja i čarapa, a djedovi bi vas zakitili novčanicama kao najvećeg tamburaškog virtuoza nakon kojeg gemišta previše.

Prvi čestitari bi počeli dolaziti već oko poslijepodnevne kave, a do predvečer kada bi se puhala druga torta bi se skupili svi koje je mali slavljenik sreo dan ranije na ulici ili igralištu. Jako mala ili gotovo nikakva ograničenja nisu vas i vašu maštu kočila da se zabavite kao da sutra ne postoji. Istina, današnje proslave su puno kreativnije, da ne spominjem koliko olakšavaju roditeljima, ali nemojmo se onda žaliti kako se klinci ne znaju sami zabaviti.

Videoigre i pametni telefoni najmanji su nam problem u svemu ovome. Budite odgovorni roditelj, ako vam smeta koliko vremena provodi na plejki isključite ju i spremite ju u ormar. Igra li igre koje nisu primjerene njegovoj dobi, kladim se da ih nije sam kupio u trgovini. Potrebno je samo da svatko preuzme svoju ulogu i svemir će se sam uravnotežiti. Pustimo ih da budu djeca, a mi budimo roditelji. Pravi roditelj, a ne nekakva hipi-new age mješavina roditelja i prijatelja.

Klinci se i dalje igraju na igralištima, i daje uživaju u društvu vršnjaka, i dalje vole biti vani. Bicikli, role, skejtovi, lopte i autići i dalje su tu, kao i u vrijeme mog djetinjstva. Sve je jasno vidljivo u živoj dječjoj igri koja nam ostaje neprimijećena dok su nam nosevi zalijepljeni za ekran pametnog telefona dok u tišini, u društvu voljene osobe, ispijamo kavu.

Za kraj si razmislite o ovome – Tokio je najsigurniji grad na svijetu za djecu. Čak je šestogodišnjacima dozvoljeno korištenje javnog prijevoza bez pratnje roditelja.

Zapitajte se, kada ste svog šestogodišnjaka pustili negdje samog?

Goran Đurica – Digitalni tata

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari