Zlatna ribica

– Ulovio Mujo zlatnu ribicu – započeo je profesor pa se nasmijao. – Ne, ne. Nećemo pričati viceve. Danas ćemo malo secirati pojam zlatne ribice.

Učenici su pomalo razočarano otpuhnuli, ali ubrzo i pokazali zanimanje. Zanimalo ih je što li je sad profesor smislio. Uvijek je na satu profesora Matanovića bilo zanimljivo. Profesor se trudio privući pažnju i predavanja pretvoriti u zanimljivo vrijeme, a ne nešto što moraju slušati.

– Zlatna ribica označava nešto dobro, dobitak, pa evo, i ispunjava želje u vicevima – nastavio je. – Premda se misli da zlatna ribica, kao većina akvarijskih riba ima pamćenje svega nekoliko sekunda, zapravo pamte mnogo više. Sjećaju se boja i zvukova čak i do tri mjeseca. Pamte i ljude koji ih hrane pa će nakon nekog vremena steći povjerenje kojemu je rezultat prihvaćanje hrane direktno iz vlasnikove ruke. Osim toga, zlatna ribica je u povijesti čovječanstva bila jako cijenjena. Na Orijentu se smatralo da donosi sreću u obliku drugog života. U Egiptu su vjerovali da donosi sreću za cijelu obitelj ako je imaju u kući. Izrađivali su simbole u zlatu i srebru… No, to nije poanta moje priče – kratko je predahnuo istražujući pozornost učenika.

– Hoćete li čuti jednu priču? – upitao je.
Učenici su zaredali potvrdno kimanje i odlučno „da“.
– Dakle, ovako… Jedan imućni čovjek imao je cijelu vojsku zaposlenika na svom imanju. Od kuharice, radnika na plantažama jer se bavio voćarstvom, čistačica pa do batlera. Nikada nije škrtario, odlično su zarađivali, ali nije ih običavao nagrađivati nekim bonusima na plaću ili slično. I premda je bilo lijepo raditi za njega, kako to obično biva, postojalo je nezadovoljstvo… Jednoga dana, kako bi udovoljio unuci, kupio je zlatnu ribicu. Međutim, njezino zanimanje ubrzo je splasnulo pa je brigu o ribici preuzeo batler. Čak su je premjestili u kuhinju kako bi bila okružena ljudima, eto, da ne bude usamljena – profesor se nasmiješio te nastavio: – Sinula mu je ideja. Nije bilo lijepo od njega, ali htio je napraviti mali test. Naime, rekao je batleru da, u vrijeme ručka kada svi budu prisutni u kuhinji, priđe ribici i od nje, baš kao u vicu, zatraži zdravlje, sreću i novac, ne neku ogromnu količinu novca, nego u visini jednomjesečne plaće.

Sutradan, kada su opet ručali, pored akvarija stajao je upravo taj poželjen novac. (Logično, zdravlje i sreću nisu mogli vidjeti, no ako je dobio novac, vjerojatno je dobio i zdravlje i sreću). Svi su se čudili, ali i pokazali određenu sumnju. Vjerovali su da je namješteno. No, unatoč tomu, zatražio je od batlera da potajice prati što će se događati nakon toga. I, dogodilo se upravo ono što je očekivao. Jedan po jedan radnik iskoristio bi trenutak kada nikoga nema i učinili su gotovo svi što i batler: zatražili su zdravlje, sreću i istu količinu novca. I svima je želja bila ispunjena.

Profesor je završio priču, ali učenici nisu bili zadovoljni. Netko se čak usudio tiho reći da je priča glupa i besmislena. Tada ih je profesor upitao što bi oni poželjeli da su se našli na mjestu radnika. Odgovori su bili različiti, ali na koncu isti. Svi bi tražili zdravlje, sreću i novac, neki istu količinu jer je na jedan način provjereno sigurno da će je dobiti, drugi su je podigli za još jednu mjesečnu plaću, a neki su otišli u krajnost i poželjeli milijune.

– U redu – rekao je profesor. – Vodili ste se pričom, odnosno, pomislili ste isto što i radnici, osim vas nekoliko koji ste riskirali i poželjeli milijune. I upravo ću vas koji ste poželjeli milijune pitati zašto i što biste učinili s tim novcem?
Dobio je posve očekivane odgovore. Skupocjeni automobili. Vile. Jahte. Putovanja iz snova… Ali kada je sve zbrojio, novac je brzo potrošen. Nitko, ali nitko nije spomenuo neko ulaganje, nešto što bi osiguralo budućnost. I velika hrpa novca lako se potroši. Dobro, uvijek bi mogli, ako bi zaškripalo, nešto prodati, ali to nije cilj. To bi bilo ravno vrtnji u jednom krugu bez ikakva pomaka i nakon nekoliko godina, malo bi ostalo i vjerojatno bi se vratili na početak kada nisu imali te milijune.

To im je i rekao pa objasnio čemu priča, koje je njezina poanta.
– Vidite… često smo skloni kročiti već ugaženim i provjerenim stazama ili riskiramo bez ikakve ideje o budućnosti. Nekako se prepustimo sudbini, onome što nam donosi, da bi na kraju rekli da smo imali ili nismo imali sreće. Radnici su dobili priliku od ribice zatražiti što god hoće. Realno, tražili su zdravlje i sreću, to je klišej. Ali s novcem je ispalo smiješno…

– Zašto smiješno? – jedan učenik je pitao. – Pa normalno da su tražili novac kad su vidjeli da ga je batler dobio.
– Istina – odgovorio je profesor. – Ali to je ono što sam rekao: „Ugažena i provjerena staza“. Nitko, ali nitko se nije usudio pogledati malo dublje i pomisliti na budućnost. Nitko nije poželio da svaki mjesec dobije još jednu plaću. Nitko nije poželio nešto dugoročno. Svi su se okrenuli toj mizernoj količini novca. Zašto nitko nije poželio da im gazda svaki mjesec uplati bonus na plaću? Zato što su razmišljali jednosmjerno. I sad ću prijeći na pravu poantu priče…

Danas ste ovdje, u školi. Slušali ste moju priču sa zanimanjem jer je, reći ću neskromno, zanimljiva, ali i zato što ste morali. Svaki dan idete u školu, učite i trudite se, ali bez prave ideje o tome zašto to činite. Ovo vam je zalog za budućnost. I ma koliko vam mrsko bilo, ma koliko god mrzili školu i radije biste sada sjedili u nekom kafiću i zezali se, ipak je škola ta koja će vam dati budućnost onoliko koliko odlučite uzeti od nje. Škola je vaša zlatna ribica. Možete poželjeti da nakon nje budete direktori svemira, da sjedite u uredima i lova vam se množi na računu. Ta želja je sukladna milijunima. Ne može cijeli ljudski rod imati položaj direktora. S druge strane, možete poželjeti da odmah po završetku dobijete posao, ali to je sukladno onoj jednomjesečnoj plaći, jer rijetki uistinu odmah dobiju posao i rijetko bude priželjkivani. Dakle, morate se svojski boriti. Morate od „ribice“ tražiti nešto dugoročnije. Morate se pripremiti na težak i trnovit put. Misli poput „bit će lako“ odmah prekrižite jer neće biti lako i ne postoji lagan put, ne ako je vođen mislima o budućnosti.

“Zlatna ribica“ postoji samo je treba mudro, razborito i najvažnije, realno iskoristiti. Sada sjedite u školskim klupama i jedina su vam brige ocjene. Ali sutra ćete napustiti školske klupe i tada, pitat ćete se koliko ste ponijeli sa sobom i koliko ste naučili. Pitat ćete se jeste li spremni za jedan drukčiji i teži život. Iskoristite ove dane školovanja na pravi način. Razmislite što želite i koliko čvrsto to želite. Ne tražite od svoje ribice mrvice, ali ni kule koje sežu do neba. Tražite od nje sigurnost i vedru budućnost. Na koncu, ne učite u školi samo školsko gradivo, nego sve vrijeme školovanja i sazrijevate i približavate se ozbiljnijim godinama, a upravo to ostavljate postrani.

Nastala je tišina. Profesorove riječi bile su razumne, ali i dvosmislene. U glavama učenika zvučale su svakako, poput mudrosti i poput gluposti. Što ih je uopće moglo pripremiti za budućnost i koliko tu uistinu škola ima utjecaja? Kada jednom napuste školske klupe neće uvelike ovisiti o tome jesu li stvarno nešto naučili i koliko će im to znanje koristiti. Ovisit će i o općem stanju koje će ih okruživati.

Ali… ako već postoji „zlatna ribica“ zašto je ne iskoristiti na pravi način. Ako ništa drugo, barem će znati da su dali sve od sebe.

I ma koliko god škola bila mrska, ipak je važna. Gotovo jednako kao i ona životna.
Skoro svaki učenik će jednoga dana reći: „Eh, da mi se vratiti u vrijeme kada sam išao u školu. To su bili dani...“

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas.
Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike.
Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima.
Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa.
2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Comments

komentari

Protected by Copyscape