Iva Matijaško Degač: Sindrom ljubavi i velikog srca…

Predaja kaže da je Bog svu djecu koja su na ovome svijetu živjela teško odlučio nagraditi novim životom. Životom u kojemu će o njima brinuti drugi, a oni će zauvijek ostati djeca i nikada neće odrasti.

Jednom, negdje i ne tako davno susreli su nam se svjetovi, dodirnuli svemiri i njega postavili kao mog novog poslodavca. Prije samog upoznavanja i razgovora bila sam preneražena. Prestravljena. Van sebe. Bojala sam se ideje da će me novi šef odbaciti i na samom razgovoru za posao, a kamoli ako i uđem u njegov tim. Bojala sam se da mi neće vjerovati.

„Što ako mu se ne svidim? Što ako me ne prihvati“ – ponavljala sam danima i sebi i svima oko sebe.

Ovo je bio prvi posao kojeg sam toliko željela, a toliko sam ga se bojala. Noćima sam iščitavala knjižurine, pripremala analize, radila planove, da nešto ne skiksam. Sama činjenica da je razgovor stalno bio odgađan dodatno mi je otežavala stanje uma, duše, a bome i tijela. Smršavila sam čekajući dan razgovora koliko me je prala nervoza.

„Što ako mu ne budem draga?“

Napokon je došao i taj dan, nazvali su me ujutro i rekli da mladi gospodin može doći za sat vremena i na brzinu odraditi razgovor, jer ima neke neodgodive obaveze. Završivši razgovor preko telefona umalo sam slomila vrat, jer sam jurila po stanu diktirajući starome što moram i gdje mu je ručak ako je gladan i gdje se možemo naći na kavi kada ja završim i sve to, da nisam vidjela kabel od struje na koji sam se popiknula i zamalo pala ravno na nos. Stari, kao stari samo me pogledao i uputio mrki pogled uz njegov dobro mi znani „Gljiva opet divljaš?“. Tek tada sam stala. Imao je pravo, kao i uvijek, kao i svaki tata, danas ne smijem gubiti glavu. Danas moram biti smirena i opuštena, jer će me mladi gazda garant prokljuviti i pomisliti kako sam neka histerična babetina, a ne uzbuđena mlada žena koja se tako jako veseli novoj prilici.

Nakon sve te silne strke i panike zbog razgovora, napokon sam se sredila i zaputila, znojnih dlanova od nervoze, do mjesta na kojemu se održavao razgovor.

Ušla sam u ured u kojemu me je već čekala njegova „delegacija“. Sumnjičavo su pratili svaku moju kretnju, upijali svaku moju riječ i analizirali me ispod oka. Da budemo iskreni, analizirala sam i ja njih, čak sumnjičavije nego oni mene, ali nije poanta u tome, jer nisu mi bili oni bitni. Bio mi je bitan samo on. Dok sam čekala u uredu svog novog poslodavca, nisu me ponudili ničime, a ja sam bila tako žedna od te jurnjave i jurcanja kroz grad,  uvjerena da mi je sva tekućina garant isparila iz tijela van.

„Što ako kolabiram dehidrirana, a on taman uđe u ured“ – proletjelo mi je kroz glavu. „Što ako ispadnem još gora dubioza ako zanijemim, jer mi je jezik toliko suh?“ – vrzmalo mi se po mozgu.

Vrata su se otvarala, ulazio je sitnim, ali toliko sigurnim korakom, da mi je svojom pojavom ulijevao još veći strah u kosti. Ustala sam sa stolice kao znak poštovanja i pozdrava, a on, on me nije zarezivao. Samo je pogledao u mene i ušao u ured. Za njim je ulazila jedna jako zgodna plavuša. Pogledala je u mome smjeru i osmjehom glumice zaslijepila me ljepotom i energijom koju je odašiljala. Bilo mi je malo lakše, ipak je s njime netko tko zrači i miriše na dobrotu. Sjela sam se i pustila ljepoticu da se predstavi. Pričala je uzbuđeno, ali jasno i sažeto. Nisam mogla da ne primijetim kako me mladi gospodin nije ni pogledao, a kamoli uputio ikakvu riječ. Po prvi puta da frajeru nisam ni zgodna, a bome ni grda, po prvi sam puta nekoga ostavila ravnodušnim. Nakon što je ljepotica rekla sve što bih ja trebala znati, zamolila me je da se predstavim. Na prve taktove moga glasa glava mladog gospodina se počela dizati i polagano okretati u mome smjeru. Primijetila sam kako mu se pažnja sve više i više fokusira na mene.  Dok sam govorila o sebi nisam skidala pogled s njega. Poput mačke kada snima vrapca, čekala sam da me pogleda. I pogledao me. Prvi puta ravno u oči i stao sa svime što je radio. Stala sam i ja s izlaganjem. Gledali smo se tako minutu dvije. Njegova delegacija je već počela s negodovanjem, jer tko se normalan isključi usred rečenice. Nije mi bilo važno. Nije me bilo briga što itko drugi osim njega misli.

„I jesam li ti lijepa?“ – upitah ga hrabro, po prvi puta mu se obraćajući. Čuvši pitanje, razvukao je osmjeh preko svoga lica zaslijepivši me dobrotom poput nekog najjačeg Sunca u cijelome svemiru. Zaletio se pravo do mene i krenuo mi se penjati u krilo s ručicama koje je vinuo visoko do mojih ramena. Mladi gospodin je odlučio sam. Imao je djelatnicu, a ja sam dobila posao asistentice djeteta s teškoćama. I dan danas mrzim taj naziv, jer moj mladi gospodin nije imao teškoće samo zbog samoga sebe, njih mu ih je nametnula okolina najviše. Moj mladi gospodin nije znao i ne zna ni dan danas što je to mržnja, ali je osjeti s vremena na vrijeme u pogledima sažaljenja s kojima mu ljudi pristupaju, jer je poseban, jer je drugačiji. Baš poput mene. Baš kao i ja.

Godinu dana smo učili jedno od drugoga, jedno s drugim, jedno za drugoga i obrnuto. I u tih godinu dana sam okrenula smisao svog vlastitog poimanja svijeta za 180 stupnjeva. Rastanak kao svaki drugi bio je bolan, prepun mojih suza i razočarenja u sustav koji je mog mladog gospodina gledao kao broj. Kao statistiku, a mene kao još jednu u nizu kojoj su dali „priliku“. I jesu, ali ne onakvu kakvu si uzimaju za pravo, dok se busaju u prsa ponosno, jer su „pomogli“ i njemu s „teškoćama“ i nezaposlenoj meni tih godinu dana. Njemu su dali priliku da godinu dana odrasta onako kako i doliči jednom dječaku, a meni priliku da upoznam novu dimenziju ljubavi koju mi je samo on pokazao. Bezuvjetnu. Iskrenu. Pravu. Bez lažne skromnosti. Osim prilike da se nas dvoje upoznamo, ne dajem im pravo na niti jednu drugu „priliku“ koju su si uzeli za pravo, jer da su vidjeli tu svoju „priliku“ kroz naš napredak kroz rad, nastavili bi nam je davati. Ovako on je završio s nekom novom tetom, a ja s nekim drugim „prilikama“ u životu. No, neka im. Mi smo se odavna izdignuli iznad sustava i njegovih „prilika“ i zavoljeli jedno drugo bez vremenskog ograničenja i naknade. Naša ljubav nema cijene. I ne prestaje nakon tih njihovih godinu dana, koje vrednuju brojem. Statistikom. Pripisujući si sve zasluge za rezultate koje smo mi sami odradili i zaradili svojim trudom i radom. Ali neka im ih, neka si ih turnu u rit. Mi imamo jedno drugo do kraja vječnosti.

Mome mladom gospodinu koji me je naučio kako ponovno vidjeti ono najbolje u drugima. Hvala ti na tome, najljepše oko moje malo. Voli te do kraja vječnosti i dalje, tvoja teta I.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape