Kiki i jedan sasvim drugi svijet…

Opet nisam čula alarm. Kasnim na posao, tko zna koji put. Nezadovoljstvo i bezvoljnost pratile su me od samog jutra. Od prvog treptaja oka. Navika da ne volim ono što radim sputavala je moj um da si predloži bilo kakvu ideju. Ni zrno motivacije me nije hrabrilo kad bi se jutrom spremala za novi radni dan. Roncala sam sebi u ogledalo kako ni sama ne znam smisao ni svog posla, a ni postojanja. Smrknuto sam gledala u planer ispred sebe to jutro, i hladila šolju vrućeg čaja, kad sam na vratima ureda ugledala tročlanu obitelj. Majka, otac, i Kiki.

Kiki je kralj. Kiki je lavčina. Vidjet ćete i zašto.

Kiki, kako su ga svi od milja zvali, bio je dečko od dvadeset i dvije godine, kojem je od rođenja dijagnosticirana cerebralna paraliza.     Imao je najljepše plave oči koje ikad vidjeh, te čičkavu, gustu crnu kosu. Sređen, u plavom džemperu i jeans hlačama sjedio je nasmijan u svojim kolicima.

Dok sam razgovarala sa njegovim roditeljima, o svakodnevnim terapijama koje bi morao prolaziti, nisam mogla da ne primjetim da mi svaki put kad ga pogledam, on mangupski namigne. Obično su djeca plakala, šutjela, stidjela se, ili odbijala mogućnost razgovora. Taman kad sam htjela da ga pitam jeli uvijek takav frajer u društvu žena, on me izravno pitao jesam li udana ?

„Ne, Kiki, još uvijek sam slobodna kao ptica“ – odvratila sam uz osmijeh.

„No dobro onda, već sam mislio da ti moram nekako otjerati frajera, ali nisam se zabrinuo, jer ne izlazim iz svoje jurilice, pa bih ga pregazio. Ovako imam šanse.“

Nabacio mi je iskreni osmijeh na lice, jer sam u tom trenutku osjećala potrebu da ga zagrlim, i ne puštam, te da se još jednom izgrdim zbog jadikovanja i nezadovoljstva. Ja da budem nezadovoljna? Da si tražim smisao? Pa smisla je toliko pred nama, samo ne želimo da ga vidimo. Jer uporno mislimo da moramo više. Bolje. Nešto drugo. Samo da nije to što jest.

Provodili smo dane zajedno. Kroz vježbu ja sam njemu donosila olakšanje pri  obavljanju osnovnih životnih funkcija, o kojima nitko od nas ne razmišlja, a on mene učio koliko vrijedi jedan udah, jedan trenutak, jedna mladost i jedna svijest.

„Lavovsko srce imaš“ – bila je moja glavna uzrečica kad bih ga vidjela umornog, posustalog, ali nikad poraženog. Zaista, pojam „ normalnog“ smo postavili sami. Kao i pojam „ djeca s poteškoćama“. Dalo bi se razmisliti o tome tko je tu „normalan“ ? I kako baš mi znamo da jest?

Taman kad je jesen zakucala na vrata,  četvrte godine Kikijevog i mog druženja, njegova majka mi je javila da jedno vrijeme neće moći dolaziti na naša druženja, jer je završio u bolnici.

„Taman posla da nema druženja“ – nasmijala sam se i utješnim riječima popratila ostatak razgovora. Nisam mu dala oduška, te sam naravno, odmah otišla u posjetu svom prijatelju, bratu, najiskrenijoj i najčistijoj duši koju sam poznavala. Borac jednom, borac uvijek. Sa vječnim osmijehom. Čitala sam mu Grčku mitologiju, jer je nju najviše i volio, sa ultimatumom da ću čitati jedino ako mi obeća da ćemo opet družiti van bolničkog kreveta. No, vremenom, sve je manje slušao. Sve teže izgovarao riječi. Sve više sklapao oči, i plovio nekim drugim morima. Nisam to vidjela. Ili nisam htjela. Ili jesam oboje, ali nisam bila mirna. Svaka stanica mog organizma mi je govorila da će biti dobro. Odbacivala sam činjenicu da neće.

Jednog dana, dok sam sjedila uz rub kreveta, osjećala sam njegov prodoran pogled.

„Mangupe, krajičkom oka vidim da me posmatraš. Reci mi, što ti leži na duši ?“

„Nikad se nemoj mijenjati. Možda i dalje tražiš sreću, možda još uvijek tražiš krivce, možda sve znaš, ali još nisi sebi priznala. Ali mogu reći, drago mi je za sve one koji će tek doći da s njima dijeliš životnu radost“.

Sutra ga više nisam vidjela. Ni prekosutra. Ni ikad. Duša mi je bila slomljena. Skrhana. Potpuno. Pokušavala sam danima da shvatim razlog, no na neka pitanja nikad ne nađemo odgovor.  Otišao je tiho, u kasnu jesen, zauvijek zaklopivši svoje plave oči. Mirno, spokojno, kao što je i živio.  I svima nam pokazao da životnu zadaću i vlastite zadaće možeš ispuniti i za vrijeme svog kratkog ovozemaljskog vijeka. Iako shrvani, na licu Kikijevih roditelja blistao je ponos. Pravi ponos punog srca.

Moj život usmjerio je na pravi put. Život u kojem sam naučila biti sretna. U kojem svaki dan provedem sa djecom sa „ poteškoćama u razvoju“. Gdje sam potpuno svjesna da me čuva vojska malih anđela, koju neizmjerno volim. Djeca koja ne znaju za materijalizam, ne znaju za lažna idolstva. Ne znaju da budu pokvareni, i da namjerno ugrizu za dušu. Neće Vas namjerno ostaviti onda kad znaju da su oni jedino što imate.

Djeca koju nije briga jeli im odjeća markirana, i posjeduju li najnovije mobitele.

Ne znaju za prijateljstva iz interesa, jer nose čisto i predivno srce, koje zna samo za igru, ljubav i smijeh.

Da Vas pitam, tko tu na kraju priče ima poteškoće ?

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari

Protected by Copyscape