Dijete noći (II dio)…

Jednoga jutra dok sam bio dijete, probudilo me nježno grebanje po dlanu. Još u polusnu  otresao sam ruku nadajući se da ću odagnati to što me grebalo i utonuti natrag u san. Međutim, grebuckanje je bilo uporno. Kroz poluotvorene oči, još uvijek snen ugledao sam malenu lopticu zlatno smeđega krzna. Kružila mi je oko ruke tu i tamo ju dotičući šapicom. Maleno mače u središtu ove šume? Nije mogla imati više od pola godine, još nije dosegla svoju punu veličinu. Počela je razigrano skakati po meni kao da me želi razbuditi što joj je i uspjelo. Podigao sam se s prostirke od lišća koju bi mi svake večeri pripremila moja najdraža topola. Šuškanje je na minutu zaokupilo njenu pažnju. Grebala je šapicama po tim suhim listovima tjerajući ih da ponove zvukove koje su malo prije stvorili. Premetala ih je šapicama i žustro pratila pogledom ali ubrzo su joj dosadili i počela je tražiti novu zanimaciju.

 Pogledala me svojim gotovo potpuno crnim, sjajnim očima, malčice nagnula glavu kao da razmišlja pokušavajući dokučiti kako najbolje iskoristiti ovaj predivni sunčani dan koji se tek rađao te se okrenula i odskakutala prema stazi za koju nisam bio siguran kuda točno vodi. Protrljao sam oči ustajući i krenuo za njom. Dugo sam ju pratio, a ona se nije zaustavljala. Samo je hodala, čas malo brže, čas opet sporije. Udaljavali smo se od područja koje sam poznavao. Staza je s vremenom počela sve više vijugati zalazeći u zgusnute nakupine starih stabala. Više nisam bio u djelu šume koji sam nazivao svojim. Nalazio sam se na nepoznatome terenu. Mače je izgledalo kao da nema neki točno određeni cilj, već kao da samo luta putem zastajući tek da tu i tamo onjuši neku nakupinu korijenja ili zagrebe neko samo njemu zanimljivo deblo.

Prateći to mače izgubio sam pojam o vremenu i prostoru. Nisam znao gdje sam, nisam se imao po čemu orijentirati. Još sam uvijek bio u šumi, ali osjećao sam da više nisam doma. Zašao sam u neki prastari dio, u nešto što je odisalo prošlim stoljećima, nešto što je žudjelo za prošlošću. Osjećao sam se čudno. Kao da se zrak oko mene zgusnuo, kao da da prolazim kroz samo tkanje vremena. Pjev ptica na koji sam navikao i kojega sam jako volio odjednom je postao udaljen i jedva primjetan. Škripanje savijanja krošnji na vjetru koji puše nad njima postalo je usporeno i nekako razvučeno. Ono zlatno smeđe klupko vune koje me dovelo dovde ništa nije primjećivalo. Ili jest, samo se nije obaziralo na promjene koje su svakim sljedećim korakom postajale sve uočljivije.

U jednome sam trenutku shvatio da se bojim. Studen je ušla u moje kosti, dlačice na rukama su stršale u vis a oči bjesomučno tražile i najsitniji pokret u daljini. Bilo što što bi me natjeralo da se udaljim. Nije prošlo mnogo dok sam shvatio da više ne vidim sunce na nebu, niti njegove zrake koje su se uvijek probijale kroz krošnje, ma koliko one guste bile. Postalo je hladno. Negdje u daljini postojalo je nešto što isisava toplinu iz ovoga mjesta. Mače? Mače je nestalo. Pokušao sam ga dozvati, oponašao sam mijaukanje, pretraživao okolinu pogledom, ali nije mu bilo ni traga.

Tada sam po prvi puta osjetio da sam potpuno sam. Nigdje nikoga, samo ja i ogromna praznina koja je usisavala čak i svjetlost. Da, i toplinu. Postajalo mi je sve hladnije. Počela je padati noć. Mrak je postajao sve gušći a ja sam se skutrio uz jedno stablo koje je izgledalo prilično staro. Nije to bila moja topola, ali ipak je bilo drvo. Nije mi napravilo prostirku od suhoga lišća pa sam osjećao vlažnu zemlju pod sobom. U daljini se nešto kretalo. Nisam to čuo niti vidio, ali znao sam da se tamo izvan dosega mojih osjetila nešto kreće. Vukovi? Ne… Ovo je nešto puno starije. Jednostavnije. Divlje čak i od njih. To nešto me domamilo ovdje. Željelo me na ovome mjestu, daleko od očiju svih koji me poznaju, svih koji me štite.

„Ti si njen.“ – duboki glas je odzvanjao u tišini.

Strah je prostrujao mojim tijelom. Glas nalik na škripanje suhih grana pod nogama odzvanjao je prazninom.

„Ona te ovdje ne vidi. Ovdje te nitko ne vidi. Ni oni ne mogu doći ovdje“ – Zaglušujuća jeka odzvanjala mi je u ušima.

„Tko si ti?“ – proderao sam se – Što hoćeš?“ – glas mi je drhtao i postao piskutav.

„Tebe.“ – tama je postajala gušća, a meni je bilo sve hladnije – „Za sada si još uvijek Njen. Ali uskoro ćeš biti moj.“

Trčao sam. Nisam znao kuda ide. Mogao sam trčati u potpuno pogrešnom pravcu – nije bilo važno. Možda sam ulazio još dublje u nepoznati teritorij, a možda sam bježao prema izlazu. Jedino što je bilo važno kretati se. Stajanje na mjestu nije bilo prihvatljivo. Bilo je užasavajuće. Trčao sam koliko su me noge nosile. Izbjegavao sam stabla koja su činila sve što je u njihovoj moći da mi prepriječe put. Izvijala su se, savijala izvlačila korijenje iz zemlje pokušavajući me natjerati da se spotaknem. Strah. Strah je kolao mojim tijelom i davao mi snagu koju dugo nakon toga neću biti u stanju iskusiti. Skakao sam visoko kako bih preskočio te oživljene prepreke na putu, osjećao sam drveće u svojoj blizini i ni sam ne znajući kako uspijevao ih izbjegnuti. Oko mene je i dalje vladao mrkli mrak, a ja sam i dalje trčao.

Počeo se dizati hladan vjetar što se u šumi zaista rijetko događa. Iz prva sam mislio da umišljam, da se to strah poigrava mojim osjetilima. Isto sam pomislio i kada sam u daljini uhvatio slabašan tračak svjetla. Zatreperio je na sekundu i zatim nestao. Odmahnuo sam glavom i promijenio smjer, ali svjetlo se ponovno pojavilo, ovoga puta u samome rubu mojega vidnog polja. Skrenuo sam prema njemu i za tren je počelo malo snažnije sjati. Uskoro su bila dva. Zatim tri. Četiri. Pet. Konačno sam vidio nešto. Nazirao sam siluete stabala koja su se sada razmicala poreda mnom. Sklanjala su se, raščišćavajući mi put prema čistini. Izletio sam na livadu okupanu zvijezdama. Podigao sam pogled prema nebu i zario lice u dlanove i pao na koljena. Nova se svjetlost pojavila na nebu.

Došla je, kao što uvijek dođe. Na kraju, kada je sve gotovo. Ali ipak je bila tu. Tek sam tada znao da je gotovo, da sam siguran. Nisam znao gdje sam zašao i tko me to odmamio iz sigurnosti. Ipak, znao sam da sam sada siguran. I da ona uvijek pazi na mene. Možda ne može u svakome trenutku znati gdje sam, ali uvijek će me pronaći. I uvijek će me štititi. Ipak, ja sam njen Sin, a šuma je moj dom. Šuma se brine za mene, ali i šuma ima svoje tajne. Čak i moj beskonačno veliki, savršeni dom ima svoju mračnu stranu. Ima tamne dijelove u kojima žive užasi. Im duboke ponore i crne jame u kojima živi nešto iskonsko, mračno i zlo. Nešto što me želi oteti. Nešto pred čime ću uskoro ponovno bježati….

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape