Pozitivni izvještaj…

Dobrodošli u subote uz Dašak pozitive! Svaku subotu čeka vas „pozitivni izvještaj“ – skup crtica koje su unatrag tjedan dana zapele za oko našoj Aniti koja će ih za vas uredno bilježiti i svake subote i objavljivati. I vi primjećujete pozitivne stvari? Nešto vam je uljepšalo dan? Imate sjajne vijesti koje želite podijeliti s nama i inspirirati druge? Javite se na: anita.ratkic-sosic@amazonke.com i svojim primjerom postanite dio „pozitivnog izvještaja“.

Evo što je sve pozitivno zabilježeno u ovotjednom „pozitivnom izvještaju“:

Kako je na najdražem Aportalu dječji tjedan i moj pozitivni radar je bio baždaren da uoči lijepevijesti vezane za djecu. Svi smo mi svjesni toga (jesmo li?) da će današnja djeca za 20 godina biti na našem mjestu i „voditi“ ovaj svijet. Naprijed ili nazad, biti će onako kako se postave i kako se uspiju nositi s nasljeđem koje im mi ostavljamo za nagradu ili teret.

Stoga me neopisivo razveselila priča o dječaku Danijelu koji ima dijabetes tipa 1 i koji unatoč problemima koje nosi ta bolest uspješno trenira košarku. Bravo za Danijela, ali bravo i za njegovog trenera Sinišu Kuharića. Svi treneri koji uspješno treniraju djecu s bilo kojom teškoćom su za mene heroji. Škola se „mora“ odraditi, ali uskratiti djetetu radost treniranja, druženja, utakmica bilo bi strašno, pogotovo ako bi to dijete jako željelo. Danijelova mama Aleksandra Marović je izrekla veliku mudrost: „Koliko će se dijete u nekom sportu pronaći osim njegovih predispozicija ovisi i o treneru. Naš trener ima razumijevanja za svu djecu i za sve njihove potrebe. S druge strane imate klubova koji ne dišu tako. Danijel je prije košarke htio nogomet, počeo ga je trenirati, ali je odustao. Puno trenera ima strah i predrasude, odbijaju djecu s dijabetesom jer nisu informirani. No, nije to prevelik angažman, o bolesti se samo treba informirati i pokazati malo empatije. Primjerice, Danijelu ako padne šećer, on sjedne na klupu, popije sok i nakon deset minuta je ponovo u igri.“. Divan primjer, zar ne?

A pravi primjer djeci pokazala je i navijačka skupina Armada, koja je dokazala da je zaista način života stih pjesme da se Rijeka voli i kad ne ide. Ove sezone Rijeka nije u svom najboljem izdanju i iako je još uvijek aktualni prvak, na prvenstvenoj ljestvici trenutno ne stoji baš najbolje. Problemi s igrom su počeli biti pravilo, a ne iznimka. I što je Armada napravila? Nakon jednog ružnog poraza navijači su došli na trening tima, napravili bakljadu i pjesmom motivirali ekipu na bolju igru. Upravo to je vrijednost koju trebamo ostaviti svojoj djeci u nasljeđe – da, nekad dođu problemi, ali tada treba stisnuti zube i izvući se iz toga. Samo pozitivno, vedro, s pjesmom i vjerom u sebe. Bravo, Armada! A svi koji sumnjaju u vrijednost motivacije očito nisu gledali utakmicu Hrvatske i Slovenije na Europskom rukometnom prvenstvu kad su Slovenci nakon inspirativnog govora svog trenera napravili čudo, posve okrenuli rezultat i posve neočekivano pobijedili.

A da svijet ostaje u dobrim rukama sigurno dokazuje i podatak da su prvi gosti ovogodišnjeg Interlibera u utorak bili đaci. Sigurna sam da su uživali, jer po najavama, ima puno sadržaja i za najmlađe. Ali činjenica da je Interliber iz godine u godinu jednako popularan me nekako veseli. Ja jesam „bookgeek“, pa sam možda malo i subjektivna, ali jeste li vi vidjeli koja je to masa ljudi na Interliberu? Koja je to dobra energija? A sve zbog knjiga. Meni je to super.

A osim divnih trenera koji znaju raditi s različitom djecom, moram vam reći da i kod nas, u toliko kritiziranoj Lijepoj našoj, ima predivnih ljudi, stručnjaka, koji ne samo da izvrsno rade svoj posao, nego to rade i s voljom. A gdje je važnije mjesto za rad s djecom nego u školi? Na primjeru učiteljica vlastite djece mogu vam reći da postoje učitelji koji, osim što odrađuju svoj posao, posjeduju i onu „iskru“ koju bi svaki učitelj trebao imati, namjeru da dijete (ma kakvo god da ono je) nauči nečemu. Jer iako je svako dijete različito, sadržaj je za sve njih isti, što učiteljima ostavlja malo mogućnosti za improvizaciju.

Često ćete čuti učitelje da suočeni s izazovima programa i administriranja svih postupaka rada tvrde da im jedino njihov vlastiti pristup i volja da pridobiju djecu na svoju stranu omogućava izvesti čudo zvano „naučiti djecu nečemu“. No, isto tako često se čuju i priče kako je neku djecu teško učiti, ili kako su uvjeti loši. Ali svako dijete je jednako vrijedno, ima pravo školovati se i tu se mora pronaći i volje i načina. To sam osvijestila kad mi je neki dan tata ispričao kako je na televiziji gledao prilog o učiteljici koja radi samo jednog đaka svaki dan putuje brodom na njegov otok kako bi ga podučavala. Teško? Što je teško kad učitelj ima volje. I zato svima takvima skidam kapu! Bravo!

I za kraj, moram se pohvaliti da smo prošlu subotu familijarno, u pravom „badmoms“ stilu bili na jednom dječjem rođendanu. Imam samo jednu rečenicu za reći na tu temu: „To – smo – mi – DINOSAURI“. Još od vrtićkog doba starijeg sina blagoslovljena sam druženjima spredivnom djecom i još divnijim njihovim roditeljima koji su nam postali dragi i bliski prijatelji, a naše nekadašnje bebe danas su i dalje najbolji prijatelji na pragu puberteta. Tko preživi, pričat će. 😉 E pa dragi moji dinosauri i dragi Berdik, challengeaccepted, evo spominjem te javno, i sad si dužan čitati i share-ati moje pozitivne tekstove. Izazov ispunjen! 😉 Pusa svim mojim dinosaurima i onima koji se ponašaju poput nas, dakle, na birane i rijetke trenutke posve neodgovorno. Živjelo takvo roditeljstvo!

Sve vas ljubi dinosaurica Anita.


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape