Svici mog djetinjstva, gdje ste zaspali?

Bilo je nekad jedno djetinjstvo. Ne sjećam se tačno kako je počelo, ali znam sa sigurnošću da su gorjele vatre njegovog postojanja. Sigurna sam da je bilo. Meni se desilo. Gdje si ti ponikao? Hoćeš li znati?

Postojalo je nekad i raduje me što sam bila dio njega. Šta ćeš ti pamtiti, dječače? To što ti danas zoveš igrom, ja nisam umjela da zamislim ni u najluđim snovima. Naučila sam čitati sa tri godine i Andersen mi je bio idol. On i ruske bajke. Moj maleni sestrić je sa svoje tri godine naučio rukovati tabletom i surfati na Youtube-u. Odrasla sam gledajući Peru Kojota kako pokušava uhvatiti pticu trkačicu i vjerovala sam da kojot ima hiljadu života. Kako i ne bi, pa Pera je toliko puta sebe digao u vazduh. Negdje, u međuvremenu je i moje uspomene digao u vazduh sa sobom. Možda je i djetinjstvo otišlo s njim. Moj sestrić gleda Spajdermena i onda juri djecu po vrtiću i skače po krevetima. Odlično se sjećam tog šamara koji sam dobila u vrtiću od vaspitačice Vere jer sam se probudila i htjela sam ići piškiti. Sigurna sam da me je taj šamar lijepo uspavao. Nije mi se više piškilo što je bilo sjajno. Šta bi se desilo danas?

Ne, ne vjerujem u to da je batina izašla iz raja, i nekako uvijek mi je pomisao na tu batinu ličila na bejzbolku, nateklu od udaranja. Nisam pristalica batina. Ali jesam pristalica vaspitanja. Možda je i to nestalo s Perom Kojotom?

Znaš šta još pamtim? Svaki put kad bi nam dolazili gosti, mi, djeca sa stanice snova, morali smo strpljivo čekati da isti odu da bi dobili kolač, ili sendvič. Nikako i nipošto nismo smjeli sjediti sa starijima, niti im upadati u riječ i praviti se pametni. Nismo smjeli nastavljati dalju raspravu kad bi mama rekla Ne! Nije bilo alternative i nije bilo „Pitaj tatu“. Ne znači Ne i Tačka. A opet, to djetinjstvo nosim u sebi kao najdivniju bajku. Ne znam šta će moj sestrić pamtiti i sva ostala djeca osiromašena za djetinjstvo. Ne znam da li će ikad osjetiti čari prvomajske vatre i preskakanja tarabe kako bi kod komšije ubrali jabuke, još zelene, iako iste imamo i u svojoj bašti. Ne znam da li će znati da prepozna miris nove knjige. Ja… I slijepa i luda bih ga prepoznala.

Eto, pamtim nas, djecu, svakog ljeta na selu, u rijeci dok usne ne poplave kao da smo se najeli divljih borovnica. Pamtim pečurke na žaru, na travi. I svice. Bože, kako mi nedostaju svici mog djetinjstva. I Dragan Radulović mi neodstaje. I Mika Antić u čitankama. Kad je umrlo djetinjstvo? Kako je moguće da sam propustila sahranu. Kad sam zapravo odrasla? Jesam li?

Svakog dana kad otvorim laptop dočeka me fotografija na kojoj sam imala jedva dvije godine, na kojoj sam ja sa sestrom i roditeljima. Mladi, puni života, ljubavi, sa jelkom u pozadini. Porodična idila koja je postojala i koja se nikad više neće vratiti jer pojele su nas godine, razdvojili nas putevi, osamila nas tehnologija i napredni vijek. I sinoć, ostala mi je ta fotografija da igra u zenicama dugo nakon što sam sklopila oči. Sanjala sam selo svog djetinjstva i nas djecu kako jurimo svice. Nismo ni slutili da ćemo godinama kasnije biti tako razdvojeni i tako daleko, nepoznati jedni drugima. tehnološki povezani, ali srcima udaljeni. Svako sa svojom porodicom, svojim borbama, svako u svom ćošku planete.  Šta bih dala da mi se vrati moje bosonogo djetinjstvo i onaj štap kojim sam i ja jednom poljubila nebo.

Nikad me nije mama čuvala u staklenom kavezu želja. Pamte to moja razderana koljena i ovaj ožiljak koji sam zaradila dok me brat od tetke jurio po livadi zelenoj od smijeha. Jesam, pala sam na glavu kad sam imala tri godine, i slomila sam ključnu kost, i sigurno sam tada malo kvrcnula negdje u duši. Sigurno sam tada napukla da ne odrastem. Da li će ova današnja djeca ikad znati kako miriše gurabija, kako se penje na drvo i kako se ulazi u hladnu rijeku. Prvo ti premrznu stopala, pa koljena. Kad premrznu kukovi onda više ne izlaziš vani ma koliko da te dozivaju. I kad ogladniš, pojuriš da ugrabiš to parče lubenice i sendvič. I svica u sumrak.

Uželjela sam se zagrljaja. Roditeljskog. Familijarnog. Ne griju me ovi stiker-poljupci i ne dotiču me lajkovi i tapšanje po komentarima. I sva ta moranja danas mi se ne dopadaju. Nemam 365 fotografija za prvi rođendan. Nemam ni jednu fotografiju koja dokazuje da sam bila beba.

Ma vidi, nije da kritikujem. I moj i tvoj sestrić, sigurno će biti srećna djeca. I njima će njihovi klinci biti čudna sorta, ne sumnjam. Ali vidiš, nama nije trebao GPS da se nađemo u životu. Mi smo mapu krili u grudima i znali smo da sanjamo. Mi smmo zapamtili onog retardiganog klinca sa strelicama koji nas je učio prvim ljubavima. Ne znam, zvali smo ga Kupidon. Koliko čujem, klisnuo je negdje. Ne kritikujem. Samo me ova odraslost plaši, iako još uvijek se švercujem kako klinka „na crno“. Možda im samo zavidim što su djeca.

Bili smo bosonogi i srećni. Bili smo djeca onoliko dugo koliko je Pera Kojot živio. Danas, uhvatio je svoju pticu i priča je završena. Mali Princ je porastao. I Toma Sojer. I Haklberi Fin. Da li će moj sestrić ikad čuti za njih?

Ponekad, čini mi se, toliko je tehnologija napredovala i toliko smo dobili sa njom, a na žalost izgubili smo mnogo više. Izgubilo se jedno djetinjstvo u moru binarnih podataka, pretvorilo se u niz nula i jedinica, i bojim se… Ni Pere Kojota ni djetinjstva. Nedostaje mi moje djetinjstvo okačeno na trešnju u bašti koju su posjekli prije neku godinu. Nedostaju mi ona djeca sa sela, i bosi tabani na travi. I svici. Oni mi najviše nedostaju. Mijenjala bih sada punu vreću Iskustva koje imam u ovim godinama za samo jednog jedinog svica djetinjstva. Bojim se… I oni su nestali.

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari

Protected by Copyscape