Zaboravljeni u prijevodu sistema…

Nisam znala da imam predrasude o ljudima mlađima od sebe. Uvijek volim reći da je to samo broj koji ne znači ništa, ali očito mi je nešto značilo do prije par mjeseci. Dakle, lagala sam i sebe i druge.

U lipnju sam upoznala Magdu, kako sam je prvih nekoliko dana zvala, „dete od 18-19 godina“. To isto „dete“ iz Austrije i ja, igrom smo slučaja provele kratak i vrlo intenzivan period zajedno. U niti 48 sati slomila je sve moje predrasude o „klincima” i „balavcima” jer niti jesu, niti mogu biti svi isti. Magda je nedavno upisala socijalni rad u Beču. Jasno mi je bilo da je profeministički orijentirana, da je borbena i obrazovana, pa mi je zato i sjela. Ali nije mi bilo jasno čemu socijalni rad?!

Obično u Hrvatskoj to ljudi upisuju kao opciju B, C, … V, jer nisu upali na Pravo ili tako nešto. Jer socijalni rad u Hrvatskoj postoji samo na papiru. Objasnila mi je kako je socijalni rad jedan od traženijih studija u Austriji, kako taj posao stvarno ima perspektivu, da posla ima puno i da je zbilja gušt raditi nešto što ima smisla.

Ja sam joj pak objasnila kako je to kod nas maltene poluizmišljeno zanimanje, svedeno na puku birokraciju i administraciju, te da pravu pomoć u centrima za socijalnu skrb zbilja ne možeš pronaći.

Naravno, referirala sam se na vlastito višegodišnje iskustvo s istima. Ono malo djetinjstva što se sjećam provedeno je u hodnicima centra za socijalnu skrb u Draškovićevoj ulici. Katkad i u Maksimirskoj. Katkad u Bauerovoj ili Petrovoj, ali to nisu bili centri za socijalnu skrb nego policijske postaje. I da, apsolutno nezaboravna iskustva bila su i u Palači pravde nasuprot Lisinskog. Da ne nabrajam sad sve ustanove koje smo moja braća i ja prošli dok su naši vršnjaci bili po igraonicama i izvannastavnim aktivnostima, osvrnula bih se na ljude koji su radili u centrima za socijalnu skrb.

Kad spominjem svoje djetinjstvo, ne mogu se ne sjetiti tih nekoliko spodoba (žao mi je, ali ne nalazim bolju riječ) koje su tamo maltene bile dio inventara. Dapače, kada sam sa niti 15 godina došla u Centar za socijalnu skrb u Draškovićevoj ulici primila me ista žena koja je, u istoj mojoj dobi, imala posla s mojom polusestrom. Zbog iste osobe. Mog oca. Već tu je jasno da žena i sustav očito nisu radili svoj posao kako treba ako se gotovo identičan slučaj ponovio nakon 20 godina i to s gotovo istim akterima, osim što nije bila Sonja nego Ana ta koja je zanemarivana, a otac je bio isti. Tu spodobu, sestra i ja smo u razgovoru nazivale Škarpina, nemam pojma kako se zvala, znala sam tada.

I dođem ja tako u centar da pokušam pronaći izlaz iz svoje situacije koja je nakon skoro 4 godine postala neizdrživa. Nisam imala prijatelje, vlastiti život, društvo… Ništa. Bila sam  majka i kućanica koja je 5 dana u tjednu išla u školu i pokušala živjeti, barem u školi, normalan život adolescentice. Kada sam s niti 15 godina to rekla Škarpini, nije joj bio dovoljno motivirajući razlog da se pokrene sudski postupak protiv mog oca. Jer, jebiga, nisam imala slomljenu ruku, masnicu preko oka, izbijen zub… Izvana je sa mnom sve bilo u redu.

Problem nije u toj 2002. već u 1999. kada su, ti isti socijalni radnici i psiholozi u papirima ispisanima za vrijeme brakorazvodne parnice mojih roditelja napisali da sam, citiram: “vrlo zrela za svoju dob te ne treba psihološku obradu.”. I dalje aplaudiram tim “stručnjacima” koji su djetetu od 11 godina tom rečenicom, jer im se realno nije dalo raditi, natovarili na leđa odgovornosti koje ne treba niti ne može podnositi te dali slobodne ruke mom ocu da sa mnom radi što hoće. Da budem, citiram: “sluškinja jeftinija od Ukrajinke”.

Moja braća su dobila psihološku pomoć, čitaj, išli su par puta na neki razgovor, ali kao da i nisu. Pitam se što znači riječ “SKRB” u cijeloj tabli koja stoji ispred vrata. Prema svemu sudeći radi se o pukom popunjavanju broja slova prilikom izrade znaka ili registracije ureda. Ljudi koje sam tamo gotovo svaki tjedan gledala nisu bili ljudi, to su bili neki sivi roboti koji su sjedili iza svojih papirima pretrpanih stolova i samo gledali kada će odzvoniti kraj radnog vremena.

Da se vratim na priču, kada sam podnijela prijavu za zanemarivanje djeteta, jedno od pitanja koje mi i dalje reže dijelove lubanje bilo je: “Ana, je li te otac dirao ili ti radio nešto neprimjereno?”

Bila sam dovoljno “odrasla” da shvatim da me upravo pita je li me otac silovao ili nešto malo manje grozno od toga. Kad zatvorim oči vidim razočarenje u očima tih ljudi kad sam rekla da nije i da nisam zbog toga tu nego jer moj otac ne radi ono što bi trebao raditi, a to je biti otac. Kao da mi nije dovoljno teška bila cijela situacija, trebalo mi je oštetiti glavu mentalnim slikama kako me vlastiti otac siluje. Hvala lijepo, i dalje mi iste ne izlaze iz glave.

Pri spomenu na bilo što što ima veze s centrima za socijalnu skrb, osjetim kako mi se one sitne dlačice na kralježnici dižu, kako pliće dišem i stišćem zubima jer ti ljudi su me, uz moje roditelje, emotivno osakatili. I ne samo mene. Da su barem samo mene. Toliko je ljudi i djece i dalje po tim hodnicima i čekaju. Kad napokon dočekaju svoj red, bolje da nisu nego da su otišli nekome kome je stalo.

Ana Kolar


Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

Comments

komentari

Protected by Copyscape