Kako pobjeđujem strah…

Strah je sveprisutan. Situacije koje ga izazivaju se nadovezuju jedna na drugu. Neke osobe su kapitulirale pred njim i ne trude se da šta promijene. Prigrlile su taj strah i on im je opravdanje za sve neučinjeno i učinjeno. Neke su, pak, podlegle i stide se zbog toga. Ali postoje i neke osobe koje izgledaju kao da ga ne osjećaju. Divimo im se i zavidimo im. Naročito ženama jer su žene ono što zovemo nježniji spol. Od njih se nikakva doza hrabrosti ne očekuje. Nije onda ni čudno što se iznenadimo kad naiđemo na jednu od njih. Vjerujemo kako su rođene hrabre. I tu se varamo. Iznenadimo se kad saznamo da se i hrabrost uči. Znam to iz ličnog iskustva. Jer, da bi bio hrabar moraš osjetiti strah.

I ja sam jedna od žena koja izgleda kao da se ničega ne boji. Kao žena za koju će mnogi dva puta razmisliti prije nego joj stanu na put. Da, to sam ja. Pa neka, i potrudila sam se da odajem takav utisak. O, samo da znate koliko je truda uloženo u taj stav!? A začudili bi se kad bih vam rekla da sam nekad bila plašljiva kao zec. Pa kako sam onda prevazišla strah? Ne, ne… ovdje je riječ o množini: kako sam prevazilazila strahove? Evo i odgovora: nikad ih nisam prevazišla. Bojim se i danas.

Ne svakoga i ne uvijek, ali ponekad se baš, baš bojim. Razlika je u tome što ja danas ipak znam da neću podleći strahu ma kakav bio.

Sjećam se, kao mala, bojala sam se svega. I mraka i kiše i nepoznatih ljudi i vršnjaka i nastavnika i jedinice… Svega. Izgledalo je da će me strahovi progutati. Bila sam noćna mora svakog roditelja: dijete koje ne smije samo ostati u sobi. Čak iako je kuća bila puna. Uvijek je jedna od starijih sestara morala da me čuva. Očekivala sam da će čudovišta i ko zna šta iskočiti iz ormara čim otvorim vrata, iz sudopera, pa čak i iz wc šolje. Da, danas bi vjerojatno odjurili tražiti stručnu pomoć gdje bi stručnjaci zaključili da sam pretrpjela neku traumu zbog koje se bojim svega i svačega. Odmah da kažem da traume nije bilo jer bukvalno nisam imala priliku za nju.

A onda sam naučila čitati. Postale su mi omiljene slikovnice, a kasnije i knjige čiji su glavni junaci uspijevali pobijediti strah. Počela sam se identifikovati sa njima. Budila sam se noću, ali umjesto da trkom pobjegnem kod roditelja i zavučem se njima u postelju kao ranije ili ih budim da dođu u moju sobu, odlučila sam da se borim sa strahom. Ostala bih ležati šćućurena ispod pokrivača. Nisam se micala do jutra. Ujutro su me roditelji hvalili, čestitali mi… a, ja sam bila tako ponosna na sebe. Drugu noć nisam željela da ih razočaram i probdjela sam noć na isti način. A onda i narednu pa opet narednu… Nakon dugo vremena ponovo bih utonula u san sve dok nisam postigla spavanje u komadu. To je bila moja prva velika pobjeda.

Bojala sam se i svega ostalog. Sjećam se kako mi je jednom u snu ruka zapala iza kreveta. Probudila sam se, a prva misao mi je bila da otamo vreba zmija otrovnica. Poriv da povučem ruku i pobjegnem bio je snažan. Umjesto toga snagom volje ostala sam tako ležati i brojala do hiljadu. Zaključila da sam sama sebi dokazala da se ne bojim i da mogu povući ruku. Da je otamo vrebala valjda bi jednu od hiljadu sekunda iskoristila i gricnula me. Za toliko vremena mogla me i oglođat.

I tako. Sa srcem u grlu savladavala sam strahove. A oni su nailazili stalno i svakodnevno.

Život je htio da se vrlo rano osamostalim. Sa samo petnaest godina. Narednih petnaest bila sam sama. Situacije su se smjenjivale. Živa i neživa prijetnja. U školi i na ulici nasilnici. Noćna vožnja pustom cestom ili vozom u kojoj grupa mangupa maltretira putnike. Strah od gubitka posla. Strah od ovog ili onog. Strah od činjenja i strah od nečinjenja. Strah od toga šta mi drugi mogu učiniti, strah od toga šta mi može trpnja donijeti. I za sve to vrijeme i sve situacije primjenjivala sam metodu koju sam razvila kao vrlo mala. Naime, postavila bih sebi jedno jedino pitanje: „Šta je najgore što mi se može desiti?“ Naravno, ovo „najgore“ se odnosilo na najgore što moj um može zamisliti, a čega se ustvari i boji. To „najgore“ je kočničar djelovanja i izvor straha.

Onda bih zamislila da su me snašle te najgore situacije.
Oživjela bih strah.
Zagazila u noćnu moru.

U toj crnoj seansi srce bi mi lupalo kao Big Ben. Tijelo utrnulo. Um zamaglio. Kad ovako o tome pišem stiče se dojam da sam se izgubila u beskraju, a u stvari trajalo je samo koju sekundu.

Pa ljudi, imala sam dvoboj sa strahom u svom umu i morala sam pobijediti. A pobijedila bih tako što bih glasno izgovorila dvije riječi: „Pa šta?“. Nakon „Pa šta?“ sve je bilo lakše. Pa šta ako se desi ovo, pa šta ako se desi ono, pa šta… Pa šta? Ništa. Neka desi. Idem dalje. Do novih „pa šta“.

Eto, to je moja priča. Tako se ja nosim sa strahom. Ne pobjeđujem ga, ali ni on ne pobjeđuje mene. I iskreno da kažem mrzim te situacije i te izazove koji me na kušnju stavljaju, ali ni ne bježim od njih. Kad ih savladam osjećam se bolje, ljepše, življe… Možda izgleda kao šuplja priča, al vjerujte da nije. Moja metoda je, blago rečeno neobična, Ali nisam je se odrekla. Probajte, toplo preporučujem. Vidjećete da fercera.

By H.H.E


Amazonka

Comments

komentari

Protected by Copyscape