Što je to dječak?

by Alan Beck

Između nevinosti najranijeg djetinjstva i dostojanstva muškosti možemo pronaći divno stvorenje koje nazivamo dječakom. Dječaci dolaze u svim zamislivim veličinama, težinama i bojama, ali svi dječaci imaju istu svetu misiju: uživati svaku sekundu svake minute svakoga dana i protestirati najžešćom bukom (njihovim jedinim oružjem) kada im istekne zadnja minuta i kada ih odrasli mužjak pakira u krevet na spavanje.

Dječaci se pronalaze svugdje – na vrhu, ispod, unutar, penjući se, ljuljajući se, trčeći ili skačući također. Majke ih vole, djevojčice ih mrze, starije sestre i braća ih toleriraju, odrasli ih ignoriraju, a Nebesa ih štite.

Dječak je Istina s prljavštinom na licu, Ljepota s porezanim prstom, Mudrost sa žvakaćom gumom u kosi te Nada u budućnost sa žabom u džepu. Kada si zauzet, dječak je neobzirna, dosadna, metiljava tandrkava buka. Kada želiš da ostavi dobar dojam, njegov maleni mozak se pretvori u pekmez ili, u protivnom, postane divlje, sadističko, neodgojeno biće iz džungle koncentrirano na uništenje svijeta, ali i sebe pritom.

Dječak je kompozicija – ima apetit konja, probavu gutača noževa, energiju džepnog izdanja atomske bombe, znatiželju mačke, pluća diktatora, maštu narodnog junaka, stidljivost ljubičice, smjelost željezne klopke, entuzijazam novogodišnje petarde, a kada odluči nešto napraviti sam – ima pet palčeva na svakoj ruci. Voli sladoled, mačete, pile, Božić i stripove; voli dječaka preko puta ceste, drvo, vodu i velike životinje. Voli tatu i vlakove, nedjelje ujutro i vatrogasna kola.

Ne mari pretjerano za vjeronauk, društvo školu i knjige bez slika; za glazbenu poduku, kravate, brijače, djevojčice, kao ni za jakne, odrasle i kada je vrijeme za spavanje. Nitko drugi na svijetu ne rani tako rano i nitko drugi ne kasni toliko na večeru. Nitko drugi ne zna se toliko zabaviti s drvećem, psima i povjetarcem. Nitko drugi ne može utrpati u jedan džep toliko stvari – rđavi nož, dopola pojedenu jabuku, tri metra špage, praznu kutiju cigareta, dvije žvake, četiri kune, praćku, nakupinu neidentificiranog sadržaja i najnoviji supersonični prsten s tajnim pretincem.

Dječak je čarobno stvorenje – možeš ga zaključati van svoje radionice, ali ne možeš ga zaključati izvan svog srca. Možeš ga maknuti iz svoje radne sobe, ali ga ne možeš maknuti iz svoje glave. Možeš jednostavno odustati već sada – on je tvoj zarobljivač, tvoj tamničar, tvoj šef i tvoj gospodar – pjegavi, maleni stvoritelj buke i lovac na mačke. Ali kada dođeš navečer kući samo s ostacima svojih polomljenih nada i snova, on ih može zakrpati jednim čarobnim uzvikom: “Bok, tata!”

Alan Beck


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape