Usvojena princeza…

– Mama, tata, hoćete li mi ispričati priču za laku noć. Molim vas?
– Naravno princezo, reče moj muž dok mu se licem razlijevao osmijeh gledajući našu petogodišnju djevojčicu. Mama će da nam priča, a ja ću da te mazim po ruci, može?
– Može!!! Idemo u moju sobu. Hajde! Naša djevojčica je klicala od radosti dok nas je držala za ruke. – Mama, možeš tati i meni ispričati onu priču o kralju i kraljici koji dobili na poklon bebu princezu? Ta mi je najljepša.
– Važi. Hajde lezi i nek te tata ušuška.

Nekada davno, bijaše jedno kraljevstvo. U njemu su živjeli kralj i kraljica koji se volješe beskrajno. Savjet vila iz njihovog kraljevstva im pokloni kao vjenčani dar polja sreće i prorekoše im da će polja cvjetati i sjajiti sve dok njihova ljubav bude razlog njihove sreće. Na početku,  cvjetala su polja sreće, osmijeha i zadovoljstva. Nigdje ne bijaše ljepših, sjajnih i šarenijih polja. Nakon nekoliko godina, nad poljem sreće se nadviše sivaksti oblaci tuge koje su samo kralj i kraljica vidjeli.  Ispočetka, bijahu samo povremeno tu. Onda sve češće. Ponekad bi oblaci plakali. Nekada tiho, a nekada bi bjesnili i oskrnjivali polja sreće.

– Mama, imate li ti i tata polja sreće?, upita me naša djevojčica.
– Pssst, mama priča, nemoj je prekidati, odgovori joj moj muž.
– Imamo, ali slušaj sad, odvratih joj blago.
– A sjaje li? Jesu lijepa?
– Otkako si ti s nama, najljepša su princezo, odgovori joj njen tata s ponosom u glasu.

Kralj i kraljica bijahu sve više zabrinuti. Tužni. Jednog dana se dogovoriše da sazovu Savjet Vila i da ih mole za pomoć. Možda će one nekom čarolijom otkloniti oblake tuge i vratiti sjaj vrtu, jer vrt je bio čarolija. Njihova čarolija. Njihova ljubav.

– Dobrodošle, drage moje. Sjedite, molim vas, reče kraljica smiješeći se blago.
– Bolje Vas našle, Vaša Visosti., odgovori Glavna Vila naklonivši se kralju i kraljici. Kako Vam možemo pomoći?
– Imamo mali problem. Znate, naša polja ljubavi više nisu toliko šarena i sjajna kao na početku.
– Vi i kralj, volite li se jednako kao na početku?
– Kakvo je to pitanje, pa ta polja ne bi postojala da se ne volimo!, zagrmi kralj.
– Upravu ste, Vaša Visosti, odgovori vila postidjevši se.
– Jednostavno, doveli smo vas ovdje da vas dvanaest popravi vrt koji ste stvorile. Čarolija se nekako pokvarila., nastavi kralj drsko.
– Vaša Visosti, oprostite, ali mi ne možemo popraviti Vaš vrt. On je odraz Vas i Vaše kraljice.
– Ali mi smo sretni, volimo se, odgovori kraljica zaprepašteno.
– Beskorisne ste, idite, odgovori kralj bijesno i krenu izaći iz prostorije.
– Kralju, sačekajte. Je li u Vašem odnosu sa kraljicom postoji neka čežnja koju ne možete ispuniti?
– Ne, odgovori kralj.
– Ljubavi, sačekaj. Razmisli malo o čemu razgovaramo i šta ne uspijevamo posljednje dvije godine. Na početku nije bilo razloga za zabrinutost, ali posljednjih šest mjeseci ja se brinem.
– Gluposti ženo, rekao sam ti, pusti to. A njih otpusti, beskorisne su.

– Tata, a jesu li svi kraljevi tako ljuti?
– Zaklopi oči i slušaj, molim te.

– Ljubavi, možda da ipak razgovaramo o tome, upita kraljica tiho i jedna suza joj skliznu niz lice.
– Kraljica i ja očekujemo da zanese nasljednika ili nasljednicu, ali ne ide. Već dvije godine, kraljica nije zanijela. Počeli smo se brinuti.
– Eto, to je razlog zašto su nad poljima sreće tamni oblaci, odgovori vila zabrinuto.
– Možete li nam pomoći? Možete li učiniti da kraljica zanese? Bar jednom?
– Nažalost ne, mi ne možemo upravljati Majkom Prirodom. Ali, mislim da imam jedno rješenje za Vas. Samo nisam sigurna da ćete ga prihvatiti.
– Pričaj ženo!!!, povika kralj nestrpljivo.
– U selu na kraju kraljevstva postoji osamljena siva kućica. U njoj živi baka sa bebom. Curica je stara 6 mjeseci. Majka i otac su joj umrli od strašne bolesti. Sa njom je baka koja je na samrti. Djevojčica će ostati sama. Zašto ne odete i ne uzmete je sebi? Odgojite je kao svoju. Volite je kao svoju.

– A šta znači „odgojite je kao svoju?, upita naša radoznala djevojčica opet otvorivši oči.
– To znači da je vole, paze i uče svemu što oni znaju iako je kraljica nije rodila.
– Kao što ti i mama mene volite i pazite i učite me čitati? Iako nisam izašla iz maminog stomaka?
– Da, sada slušaj dalje.

– Jadno dijete, povika kraljica! Ljubavi, idemo po nju!
– Polako Vaša Visosti, reče vila. To je velika odluka. Dijete jednom kada postane Vaše, biće zauvijek Vaše. Pri tome, dijete neće biti plave krvi. Neće imati Vašu ljepotu i očevu snagu.
– Gluposti! Odgovori kralj. Mi nemamo djece i izgleda da Majka Priroda ne želi da nam da. Ako možemo uzeti dijete i voljeti ga, odgojiti ga, pristajemo! Sve ono što treba da ima kao buduća nasljednica ovog kraljevstva, podučit ću je ja lično, kao što bih i svoju rođenu kćerku.
– Slažem se, reče kraljica. I ja ću je podučiti držanju, elegantnosti i snazi koju treba da posjeduje jedna kraljica. Plava krv je mit. Ona se nauči.
– Dobro, uvjerili ste me. Idite onda po svoju djevojčicu, reče vila.

Kralj i kraljica odjahaše sami na kraj kraljevstva i vratiše se nakon tri dana. Kraljica je nosila zamotuljak crvene boje. Kažu da crveno donosi sreću. Kad su je ugledali, znali su da je njima suđena. Znali su po prvom bebinom osmijehu kad su se nadvili nad trošnu kolijevku. Po ispruženim rukicama u trenutku kad su joj se obratili. To je bila njihova beba. Njihova sudbina. Oni će biti njeni roditelji i voljet će je onako kako samo roditelji znaju. 

– Mama, jesam i ja bila na selu kad ste me našli?
– Pssst, pusti mamu neka priča.

Vile su ih dočekale u dvorcu. Djevojčici na dar dadoše majčinu ljepotu i očevu hrabrost. Srce joj ispuniše ljubavlju prema to dvoje divnih ljudi koji su odlučili spasiti je strašne sudbine u kojoj bi bila sama na svijetu. Roditeljima veći dar nije trebao. Oni su imali svoju djevojčicu.  Od tog dana, polja sreće zasjaše jače nego ikad i njihov sjaj se nikad ne ugasi. I tako su kralj, kraljica i princeza živjeli sretno do kraja života.

– Mama, gdje sam ja bila kada ste vi mene našli? Jesu vama vile rekle gdje da me nađete?
– Objasnila sam ti srećo, vile više ne postoje. Ali postoje dobri ljudi koji su nam dozvolili da te uzmemo i volimo. Ti ljudi su nama poklonili najveću sreću na svijetu.
– A koliko sam ja imala godina tad?
– 10 mjeseci. Bila si velika curica. Kada smo te vidjeli, znali smo da želimo samo tebe i ti si htjela samo nas.
– Mama, ja sam sretna princeza, sretna jer sam vaša.
– I mi smo sretni srećo, najsretniji, baš jer si naša. Spavaj sada i slatko sanjaj. Volimo te.
– Volim i ja vas mama.

P.S. Legenda kaže da od tada svako usvojeno dijete preuzme po jednu osobinu od svojih roditelja.

Laura

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape