Virus zvani Balašević…

Jednom davno, dok sam bio u počecima svog puberteta, vrijeme kada sam želio dizati revolucije i dok sam bio u otkriću svijeta u svjetlu kakav zapravo on jest, karte su se otkrivale jedna za drugom. Prva cigareta, prvo pijanstvo, prvi poljubac… Ni sam ne vjerujem da je iza toga toliko godina, i ne mogu vjerovati da su u meni još uvijek komadi tog starog mene koji je svijet opisivao kako zna; svojim očima. Otkrio sam pjesnika u sebi, otkrio sam dar za rime (zahvaljujući Edi Maajci kojeg sam neumorno slušao) i svakim danom pisao neke strofe koje su, u odnosu na sad, bile neoblikovane, grube i neistesane. I tako, dan za danom, slušao sam razne glazbenike i pjesnike, tražio sebe… Sve dok nisam naišao na njega.

Jedan moj znanac na svome Facebook profilu objavio je jednu pjesmu. To je bila pjesma ‘Slabo divanim mađarski’ od Balaševića. Opis koji je stavio je ‘Domaća verzija Pa Panamericano’. Otvorio sam pjesmu, i od toga se zarazio virus koji me nepopravljivo promijenio u svim usmjerenjima. Mjesecima sam preslušavao tog bradatog starca koji vokalno nije dorastao ni nekom trećerazrednom pjevaču sa šatorske zabave, ali svojim tekstovima je bio visoko iznad ovog neba. Upotrebljavao je riječi koji su umrle s Austro-Ugarskom i slagao rime u fantastične spojeve koje nije bilo moguće imitirati, krivotvoriti i ukrasti. Ratnik paorskog srca dugo je držao mjesto broj jedan njegove ljestvice, pa je nakon ljubavnih brodoloma ‘Svirajte mi jesen stiže dunjo moja’ ipak preuzeo vrh. Naravno, tu je još mnoštvo hitova koje još uvijek znam od riječi do riječi, a primjerice svoje pjesme ne bih upamtio da me puškom tjeraš u jamu punu krokodila.

Đorđe mi je otkrio svijet davno zaboravljenog Panonskog mora, slavonskih ravnica, erdutskih vinograda i vojvođanskih priča koje je samo on znao. I dan danas ga rado poslušam kada stignem i još uvijek se iznenadim kao onomad kad sam prvi put poslušao. Ta simbioza muzike i njegovog glasa opušta i kada je najgore, a mnoge stvari podsjete na dane kada je mladost bila ispred svega, kada se otkrivalo sve ono što život donosi.

Ako nikad niste slušali Balaševića, preporučujem vam da krenete od početka. Morate doživjeti transformaciju njegovog glasa, njegovu zrelost koju je doživio s godinama i poruke koju su često vješto prikrivene, a tako proste stoje na papiru. Mnogi su govorili da je on samo dosadni djed koji priča o nekom bijelom zecu i novim klincima. A kada ih je osvojio, nema tog koncerta na kojem nisu bili. Ja nisam još ni na jednom, jer tog čovjeka bi želio upoznati i s njime provesti nekoliko sati. Ja sam odavno prerastao njegove strofe, jer odavno se uvukao u moju ruku pored Ujevića i Dedića. Želio bih doživjeti dan kada bi svom Đoli pružio neku svoju hartiju s ispisanim slovima, pa da možda skupa snimimo neki zapis koji bi ostao u vremenu zauvijek. Ali to je samo pusta želja, jer tko zna hoću li ga ikada vidjeti, a kamoli pružiti svoju bilježnicu gdje su neke moje Vatroslave i Ankice. Moja je nagrada što sam uspio uloviti komad vremena gdje sam skupa živio s posljednjim pjesnikom Austro-Ugarske.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape