Demoni, oni unutarnji

Budim se iznova svakoga jutra, ustajem se, kuham kavu. Perem zube, umivam se i oblačim. Pijem tu prvu jutarnju kavu listajući novosti na laptopu. Crna. Prva jutarnja je uvijek crna. Gorka, snažna i ubojita. Rekao bih: baš poput mene, ali to bi bila šala. Oblačim tenisice, stavljam slušalice na uši, uzimam ruksak i odlazim na posao.

Negdje na stepenicama između stana i ulaza u zgradu navlačim osmjeh na lice. Stavljam ga poput maske, bez puno razmišljanja, bez razloga za smijeh. Stavljam ga, jer je tako lakše. Kada te vide nasmiješenog, neće postavljati pitanja. Neće te gledati i neće ti se obraćati. Jer ti se smiješ, tebi mora da je dobro. Da. Smijem se. Svakoga dana, skoro cijeli dan. Do onog trenutka kada se vratim doma, zatvorim vrata stana i izvadim slušalice iz ušiju.

Tek tada, potpuno sam i u tišini skidam osmjeh s lica. Skidam tu masku koja je nastajala godinama i vješam ju zajedno s jaknom pored ulaznih vrata – ako netko pokuca, da ju mogu na brzinu namjestiti. Da sakrijem ono što je ispod, ono što nikada nikome neću pokazati. Da sakrijem bol i slomljeni duh, tugu u srcu koja se godinama gomila.

Masku sam izgradio sam. Postepeno, malo po malo. Isprva je služila kao zatvor za moje vlastite demone. Način da ih zarobim, zatvorim u mračni kutak na koji nitko ne obraća pažnju. Mislio sam da ću ih tako odmaknuti od sebe, natjerati ih da posustanu, da se predaju. Radilo je. Neko vrijeme se zaista nisu pojavljivali. Mislio sam da je sve dobro, da sam ih pobijedio, dok su mi zapravo cijelo vrijeme radili o glavi.

Dani su se kao i uvijek prolazili, pretapajući se u tjedne, koji su pak rasli u mjesece, a tako su i godine prošle. Maska, koja je nekada bila samo osmjeh, sada je debela poput betonskog zida. Unutar tih zidova vrištim, dok se izvan njih još uvijek smijem. Kada zatvorim vrata stana raspadam se na sastavne dijelove. Svi oni izlaze na površinu i naplaćuju svaku minutu provedenu u zatvoru. S kamatama. Ta maska, taj zid koji me dijeli od stvarnoga svijeta – to je moje djelo. To je jedna od mojih najvećih grešaka. Nastojeći se zaštiti zapravo sam se uništio.

Htio sam sakriti nešto što je moje, što je dio mene, što nikada neće nestati, što zapravo svatko od nas nosi u sebi. Sada plaćam cijenu za to. Demoni koje svi imamo su naši – dio nas. Nešto bez čega ne možemo, nešto s čime smo rođeni i s čime ćemo jednoga dana umrijeti. Nekada najgori neprijatelji, nekada najbolji prijatelji. Kako kada, kako se postavimo prema njima. Koliko se dobro borimo s njima ovisi samo o tome jesmo li ih prihvatili kao nešto naše ili ih se bojimo i sramimo.

 Ovih dana krećem ljuštiti tu masku. Skidam ju polagano, sloj po sloj. Ponovno upoznajem te utvare koje čuče duboko u meni. Jednog po jednog. Upoznajući njih zapravo konačno upoznajem i sebe. Upoznajem onu stranu koju sam uvijek odbacivao kao nešto sto ne želim da postoji, što nastojim potisnuti i zaboraviti. Ali i to sam ja. Sve su to moji sastavni dijelovi. Neprijatelja morate dobro poznavati da bi ga mogli obuzdati. Problem je samo u tome što naši demoni nas znaju puno bolje no što mi poznajemo njih….

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape