Minhen

MINHEN – PARIZ – SALZBURG

*Minhen

Dilema… proljeće 2017.godine. Da li da putujem u Toskanu, u Italiju zemlju svojih snova ili ću na putovanje sa Srodnom Dušom Minhen – Pariz – Salzburg. Zemlja, kojoj ću se vratiti u jednom trenu ili emotivno –duhovno putovanje.  Na kraju je pobjedio Pariz.

Ovo putovanje me je dugo odbijalo, zbog Minhena koji se treba naći na samom početku. Izuzev Hamburga svi drugi njemački gradovi me ne privlače, iako ruku na srce igraju dobar fudbal i kao klinka sam voljela da ih gledam. No rekoh, da bih radije živjela sa pingvinima, nego u Njemačkoj.

Prije samog puta je bilo peripetija oko dobijanja godišnjeg odmora, obzirom da je putovanje padalo početkom petog mjeseca i da su sve kolegice u tom trenutku odlučile da idu na godišnji odmor. No, Svemir je sve to lijepo posložio. Na dan putovanja, imala sam osjećaj da nešto sa vremenom nije kako valja, tj. vrijeme se ubrzava, a moji pokreti se usporavaju. Ko god je imao namjeru da me uspori, uspio je, tako da sam na kraju trčala na autobus.

Dotrčah na autobus zatrpana, kao tete i bake, koje su vraćajući iz čuvenog šopinga iz Trsta zanosile se, čas na jednu, čas na drugu stranu.

Srodna Duša me dočekuje pomalo zabrinuta što kasnim, ali sa onim svojim finim osmijehom i krenulo je smještanje u autobusu. Moj standardni problem – dužina nogu, pa se nikako smjestiti i skrasiti. Okreni se, prevrni se, udari gospodju, koja sjedi ispred mene po kičmi, izvinjavaj se…A bilo bi lijepo i odspavati, obzirom, da nas sutra očekuje hodanje po Minhenu.

Klasika, tokom noći stajemo na benzinskim pumpama. Negdje poslijednjim dijelom svjesnog Bića, koje u meni postoji čujem da neko ulazi u autobus, neposredno nakon paljenja svjetla. Ujutru saznajemo da je to bila policija prlikom ulaska u Austriju. Sviće lagano, bus spava, meni oči na vrh glave, Bojana raščupana, bez da je to mnogo zanima, ulazimo u Njemačku. Od dana kad mi je ovo putovanje pomenuto, pa do dana polaska osjećah muku, što trebam putovati u Njemačku i Minhen me posebno odbija, bez da imam racionalne razloge, kojim bi to svoje unutrašnje stanje objasnila.

Ujutru, zadržavamo se kratko na jednoj benzinskoj pumpi, a zatim dolazimo u centar Minhena. Imamo dobrog vodiča, koji zna jako puno zanimljivih stvari i detalja. Krećemo se ulicama Minhena, nema mnogo ljudi. Rano je, ljudi spavaju, nije to kao kod nas da se rade i subote i nedelje.

Uživamo u razgledanju grada, a zatim dobijamo slobodno vrijeme. Moj privatni vodič me vodi dalje kroz grad i do raja „English garden“. Koliko neobičnih, slobodnih ljudi, koji se igraju, sunčaju, upijaju svaki dašak prirode, uživaju u blagodetima ovog jedinstvenog prostora. Prostor je ogroman i ono što je neobično u odnosu na Banjaluku, ljudi leže tek tako po parku, bez ćebadi. Naše bi mame i bake govorile, pazi se krpelja, možda je zemlja još uvijek mokra od rose, sjeti se u aprilu smo, a znaš kako se kaže ne može hodati bos u mjesecu, koji u sebi ima slovo „R“. Gledamo tako olistalo drveće i radujemo se putovanju, dok razmišljamo o još jednoj neudobnoj noći u autobusu, gdje ćemo biti u nekoj yoga pozi, „izlomljenih ruku i nogu“.

Postoji jedno sjajno mjesto u Minhenu, gdje se odvažni uče surfati. Lijepo je gledati život izvan okvira naučenog. Uživanje u prirodi, koja se budi. Proljeće, koje boji bojama ovaj život i pokreće u nama sve ono što se uspavalo.

Prostor na kome se održava Oktobar Fest je u proljetnim mjesecima poluprazan. Slušam i zamišljam ljude, koji se godinama tu druže i okupljaju, dok se piju ogromne količine piva. Pratimo dalje drvorede i aleje, koje uvijek ostavljaju bez daha. Krošnje kao da prave prolaz ili tunel kao što je Tunel ljubavi u Ukrajini.

Zatim slijedi hodanje obalom rijeke Isar. Hodanje i otpuštanje netrepeljivosti prema Minhenu. Proučavanje ljudi i uočavanje razlika izmedju ljudi, koji žive u Njemačkoj od ljudi koje svakodnevno srećemo u Bosni. U Njemačkoj se ljudi ponašaju nonšalantno nabacaju mnoštvo odjeće različitih boja, koje su ničim izazvane iskočile iz ormara i prešle preko glave i nogu. Na ulicama se može vidjeti dosta drugačijih ljudi, sa detaljima kojima iskazuju svoju individualnost. Dan lagano teče.

Već nam se lagano prispalo. Dolazimo na predvidjeno mjesto, kako bi se naš put nastavio dalje…prema gradu Svjetlosti – Ljubavi – Boema – Mode i nekad poznatih Kabarea…

Nastaviće se…

Bojana Knežević


Bojana Knežević

Bojana Knežević je pisac, zaljubljenik u strane jezike, putovanja, fotografiju i grafički dizajn. Traži, otkriva na svom putu talente, kojih nije ni bila svjesna. Piše pjesme, putopise, eseje, bajke, duhovne tekstove i ni zbog ogromnog dobitka na LOTO-u ne bi ostavila pisanje.
Voljela bi pokrenuti ljude, da unutar sebe potraže talente, uvide šta sve mogu i ne dozvole da ih ograniče šablonima. Život je izvan šablona Uma, zone komfora i jedno veliko istraživačko putovanje.
Životna su joj želje posjetitu Nepal – naći se u podnožju Himalaja, grad Varanasi (Indija), prehodati „El Camino de Santiago“ i obići Italiju vozom.
Smješite se svakog dana, jer svaki dan je poklon. *:)

Comments

komentari

Protected by Copyscape