Mome psu, koji je bio vojnik…

O jednoj ljubavi koje je vječna…

Moj svijet se promijenio davne (mnogima i meni i ne baš tako davne, ali nekim novim klincima je to vrijeme prije kamenog doba) 1989.g, imala sam punih, velikih pet godina i po prvi puta u životu sam udomila životinju. Svog mačka koji se je  isprva trebao  zvati Gvendolina (po liku iz crtića o bubicama), ali mi je mama rekla “to i nije neko ime za mačkicu i kako je crna neka samo bude Bubica”.  I ostao je  Bubica, čak i nakon što nam je tata rekao „Ženske to vam je dečko“. Vjerujte mi, bio je to strašni crni lav. Lovio je miševe, išao u šetnju poput psa (ali bez povodnika) i preo poput singerice. Preživio  i prve godine rata, ali nažalost nije preživio ljudsku zlobu i njihov otrov. Po prvi sam puta u životu osjetila bijes i srdžbu istovremeno. Po prvi sam puta izletjela iz stana poput špriha i krenula lupati susjedi na vrata.

„Izlazi van, izlazi van! Ubila si mi Bubicu“ – urlala sam iz sveg glasa.

Taj trenutak neću ni zaboraviti, ni oprostiti nikada. Ubila je mog prvog dlakavog člana obitelji, a s njime i moju vjeru u ljude. Situaciju su riješili moji roditelji. Susjedu nismo sretali često, hodala je zgradom tiho i kradom. Poznajući mog tatu, znam kako je riješio – utjerao joj je strah u kosti. I neka je. I ja bih joj.

Od tada do danas odrastala sam i živjela uz mačke, ali u mome svijetu je postojao i jedan pas.  Astor. Bio vam je to čistokrvni hrvatski ovčar rudljave crne dlake. Sami način na koji je ušao u naš život bila bi odlična radnja za neki film, jer je Astor bio vojnik. Koji je na kraju, na vječna lovišta, otišao s vojskom, a ovo je priča o njemu. O prvome psu kojeg sam zavoljela i zbog kojeg nikada više nisam imala psa.

U jeku rata, moj tata je bio kao i većina muškaraca njegove dobi djelatni vojni sastav. Ratišta i dežurstva liječio je ribolovom i nije ga bilo briga je li uzbuna ili ne. On vam je stalno išao pecati. Tog dana, između uzbuna i rata, otišao je na pecanje i nije se dugo vratio kući, mama je već počela štrikati.

„On i pecanje! On i živci!“ – njamrala je po stanu nervozno se šećući u krug. Sestra i ja smo se samo pogledavale i slijegale ramenima. Nije bila uzbuna i nije se pucalo, živjele smo u uvjerenju da se nikome ne događa ništa kada nema uzbune i da tada traje odmor od rata. Danas znam da je to bila jedna velika zabluda, ali možda i bolje da smo kao male tako razmišljale.

Stari se napokon pojavio na vratima stana mokar do pasa. Mama je pozelenila u trenu. „Pile što se dogodilo?“ – proslovkala je gledajući ga. Ništa nam nije bilo jasno. Moj tata nije završio neke velike škole. Do rata je bio električar i izbacivač po klubovima i diskotekama, ali je bio načitan i malo je bolje uočavao promjene u ponašanju kod drugih. Vidjevši da je mama van sebe i da mi samo buljimo u njega, opustio je lice i crni brk razvukao poput šešira iznad usana u osmjeh.

„Nije se dogodilo ništa, osim što sam spašavao jedno crno govno iz Korane“

“Crno govno? Kakvo crno govno” –  pitala sam sama sebe.

Koliko znam išao je pecati, a ne vaditi govna iz rijeke van. Sve naše pretpostavke koje su nam se motale po glavi bijahu krive, jer crno govno je stajalo iza njega. Bio je to crni hrvatski ovčar koji nas je sve gledao s velikim strahom u očima. Bio je neuhranjen i mokar. Sam Bog zna što je sve proživio do tada i koliko nas se je bojao. Gledali smo se neko vrijeme i on nas i mi njega. Bio je to prvi pas koji je ikada kročio nogom u naš stan do tada. Barem od kada sam se ja rodila.

Stari se presvukao, obavio telefonski poziv-dva i krenuo put stričeka Branka. Poveo je i mene, ali tek nakon što sam ga zilion puta molila da idem s njim i „našim“  psom.

Pola sata sam ga maltretirala i molila „molim te, molim te, molim te“ (od malena brusim svoje moći i vještine uvjeravanja dosadom 🙂 ) uz obećanja za koja smo oboje znali da ih neću ispuniti. Samo je rekao „Iva, možeš ići, ali to nije naš pas“.

Striček Branko je zamalo pao u nesvijest kada je vidio Astora, jer se čovjek i sam bavio uzgojem te pasmine. Imao je 24 klopa  na sebi (ne pitajte me kako znam broj) i jedan ogromni trohakl (udica) zapiknut u zadnjoj lijevoj šapi (i taj detalj znam, ali da me pitate što sam jela prije tri dana ne bih se sjetila). Bio je iscrpljen, neuhranjen i u velikom strahu. Je li pas bio „naš“ ili „njihov“ ne znam, ali znam da je do starog doplivao s „njihove“ strane. I od tuda mokre hlače i od tuda „vadio sam crno govno van iz Korane“, jer je na metar od starog pas odustao i počeo tonuti.

Prognoze nisu bile najbolje, ali stari kao stari ga je odlučio uzeti i pomoći mu.  Uza sva mamina negodovanja i uza fraz- dva od Bubice, crno govno je postalo član naše obitelji i dobilo ime Astor (sokol).

Astor je bio veliki, istraumatizirani pas. Bilo ga je uistinu teško preodgajati. Šetnje su bile sve samo ne normalne. Vuci potegni i otkidanje iz ruke. Brzo sam odustala i u šetnje išla samo s tatom i s njim. Jedini tko je s njime mogao izhendlati bio je moj stari, nas je „maltretirao“ i naganjao željan igre, njega je slušao i bezuvjetno mu vjerovao. Realno gledajući, čak i sa svim tim svojim mušicama, bio je to  dobar pas. Dao mi  je da mu stavljam marame oko vrata i šilterice na glavu za slikanje, ali su te slike uvijek završile bez rekvizita, jer bi nakon dvije minute mira počeo skakati po meni. Čak je „volio“ i plesati u paru, svašta sam ja njega htjela naučiti. Jedino što nije volio je biti bez tate. Reagirao je samo na uniforme i za njima uvijek išao poslušno. Saznali smo da je do susreta s mojim starim boravio s jednim djelom brigade od starog, ali da mu se nakon napada na njihov frot izgubio svaki trag. Lutao je danima, gladan i žedan, dok nije naleti na staroga. Dok nije dobio svoj novi dom.

Nakon nekog vremena pas se je počeo jako mijenjati. Nije mu odgovaralo boraviti u stanu, a najviše nije htio biti bez tate. Probali smo ga priučiti, umiriti, no nije nam išto. Jedino je bio miran i sretan kada bi stari došao kući ili kada bi ga poveo sa sobom do svojih dečki u vojarnu. Dani su prolazili, bombanje se pojačavalo, a Astor je ludio sve više. Stari je znao da je vrijeme za rastanak i da mu treba omogućiti život na koji je naučen – u krugu vojske. Dogovorio je s prijateljem da će im ga ostaviti u „taboru“, jer je jedino tamo spavao, jeo i bio na miru. Dogovorio se i samnom da neću plakati, ali je to bilo još jedno obećanje koje mu nisam mogla ispuniti. Tu večer je stari upeljao našeg našeg „zelenog zmaja“ (čitaj stojadina) u dvorište kao i imače. Astor je veselo ušao i sjeo na zadnje sjedište. Znala je mrcina da ide tamo gdje je njemu dobro. Okrenuo je glavu prema meni i zalajao. Ostala sam stajati u dvorištu, mašući im na odlasku. A suze, one su same pronašle put i tekle niz lice.

Ni starome nije bilo lako, ali ga nije htio mučiti. Nije mu htio ukrasti  njegov život. Život koji je jedini poznavao.

Te večeri ga je nahranio, pomazio za kraj i krenuo put kuće. Čula sam ga kako mami kroz suze prepričava rastanak. Astor je trčao po cesti dobar dio za njim i autom. Trčao je kilometar i samo u jednom trenu stao gledajući u farove auta, zalajao za pozdrav i vratio se tamo gdje je bio najsretniji. Sve to stari je gledao u retrovizoru “zelenog zmaja” ne okrečući se. Još su se vidjeli par puta. Podružili se i izmazili. I to je bilo to.

 Astor je nažalost poginuo u jednom od najvećih napada na grad i vojsku s kojom je boravio, ali je otišao časno. Onako kako i svaki vojnik želi otići – u borbi.

Od tada do danas sam s ulice maknula nebrojeni broj pasa, mačaka, ptica, glodavaca i svih onih kojima je pomoć bila potrebna. Od tada do danas nisam člani niti jedne udruge koja se bavi spašavanjem životinja i sve što činim činim sama i sa svojim novcima (koje i tako nemam). Mnogi me pitaju zašto? Moj odgovor je – zato što drugačije ne znam i ne želim.

Mome psu koji je bio vojnik i koji mi nedostaje i danas.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape