Nela Baričević: I opet biram tebe…

Koračajući kroz život sa suigračem gradimo svoje sutra. Taj je suigrač naš joker i naše ekstra. Naš je to ključ u bravi i naše spuštene rolete. Sigurna ulaznica u svijet snova i mašte, a za koju smo se zauvijek pretplatili u intimnosti naših misli onoga dana kada nam je sinulo kakvo je ovaj svijet sivilo bez naše zlatne karte. Zapravo, onoga dana kada nam je sinulo da je – slučaj riješen. Jin jang. Jedan bez drugog ne postoje. Dan bez noći. Noć bez dana. Život bez ljubavi. Ljubav bez života.

Moja si prošlost. Požutjeli redovi naše povijesti na pohabanoj bilježnici bez crta. Ukoso ispisana sjećanja. Pokušaj krasopisa kojega provali tamo već peta rečenica i vrati u realnost. Razmrljana slova. Redovi sreće. Ljubavi. Redovi ljutnje. Propitkivanja. Glavno si pitanje moje prošlosti koje je svoje odjeke odbacilo do danas, do ovoga trenutka. Prošlost si u kojoj smo se naizmjenice gubili i koja se gubila u nama. Vrijeme kojem smo s glavama u odobravanju kimali, u nestrpljenju onoga što nas čeka. U prošlosti si bivao dijelom sudaranja mojih sumnji, milijuna upitnika nad glavom pred san, mjerkanja. Povećala mojeg i dohvaćanja naših istina usprkos grubim istinama svijeta. Moje si prošlo zaranjanje u strahove. Optužbe u nesigurnosti. Kršenje granica u želji za divljim oslobađanjem.

Dlan si kojeg sam žmirećki lovila u mraku ceste nepoznatih gradova i jedina si ruka kojoj sam dopustila da me odvede tako daleko od svega što mi je kao ljubitelju reda i kontrole izazivalo ugodu.

Sadašnjost si moja. Rast si u kojemu se utapam. Sumnje, milijuni upitnika nad glavom pred san i mjerkanja koja su odnesena nepokolebljivom istinom da sve što danas imam ja ne bih mogla pustiti ni za kakve vrhove. U brzini ispisane rečenice i propinjanje na prste da te poljubim prije nego te još jednom pustim da odeš u svijet. Prvi si broj kojega okrećem da mu otvorim dušu i najdraže si jutarnje blinkanje mobitela iz nekog dalekog grada. Prvo si shvaćanje da te, nakon nekoliko hladnokrvnih ispita života, ne želim gubiti. Shvaćanje da i kada odlaziš, odlaziš za dvoje. I kada te nema, nema te za dvoje. Za tebe i za mene.

Potvrda si mojoj sadašnjosti da, brojeći korake koji te odvode, ti ih već množiš u računanju svoga povratka. Moje si shvaćanje da i kada lutaš kakvim stranim gradovima u mislima mi se već vraćaš, baš kao što ja već putujem s tobom.

U sadašnjosti moj si dan. Buđenje uz miris tek skuhane kave. Prvo maženje u danu sa četveronošcem. Pogled na livadu okupanu rosom. Tek minimalno poglašnjen radio. Pozitivne jutarnje vijesti uz dobar, stari, rock. Domaći pekmez na večer prije ispečenome kruhu. Staložen i miran odlazak na posao neovisno jutarnjoj gužvi. Popodnevni lijek od kroničnog umora. Utjeha poradi nesređenih međuljudskih odnosa u uredu koji broji desetak kvadrata i dva siva, trošna, radna stola. Dovršen i taman kako volim začinjen ručak. Oprano suđe. Ne pomiješane gaće i kuhinjske krpe u veš mašini. Obješen veš na štriku. Bačeno smeće i promijenjena vrećica. Kratak dnevni predah. Bijeg iz susjedstva u prirodu. Sretan lavež četveronošca i slobodan trk u divljinu. Isprepleteni prsti i usuglašeni koraci. Povratak kući. Topla, mirisna, kupka. Večera na kauču uz film na TV-u. Glasan smijeh i spontani poljupci.

Još sve primjećujem i još mi se sve za srce lovi.

U sadašnjosti moja si noć. Zaključana ulaza vrata i zatvoreni prozori. Ugašeni telefoni i do jutra odgođen alarm. „Log Out“ Facebook i sleep mode WhatsApp. Čaša crnog vina na terasi uz dopiruće melodije dragih nam pjesama. Listanje sjećanja kao stranica prastarog foto albuma. Promatranje u snove utopljenog kvarta. Prazne ulice. Pitome ceste. Partija Sedmice. Partija Jamba. Isplahnute čaše i u frižider odloženo vino. Povlačenje u sobu te sigurnošću obasuto lijeganje u krevet. Najmekanija deka. Najtopliji poplun. Prigušeno svjetlo sobne lampe. Čaj u krevetu uz knjigu. Svaka naglas pročitana rečenica. Večernja čitanja, uočavanja, učenja, razmatranja. Rast. Razvoj. Monolog u trenutku. Šutnja u onom drugom. I priča.

Poglavito priča o strahovima, sumnjama, željama i nadama. O onome što je bilo. O onome što će biti. Konstruktivne kritike. Dobronamjerni savjeti. Izravan pogled dvaju para očiju. Dug poljubac. I mir. Mir do jutra.

Još sve primjećujem i još mi se sve za srce lovi.

Moja si budućnost. I fotografija zarobljena u negativu te iste budućnosti. Pjegava, drhtava, a ispružena ruka. Osmijeh koji tješi. U starosti mladost koja priča iz dva para zeleno-smeđih očiju koje se skrivaju iza zavjesa od suza. Ime si koje do ovoga momenta u budućnosti nisam provukla kroz niti jednu priču, a u isti si taj momenat najbliže ime mojemu srcu. Obećanje si vječnom životu kroz emocije koje smo isprepleli u ovom tjelesnom bitku. U budućnosti si zbir svih ulica kojima smo šetali, svake klupe na koju smo zasjeli, svakog ugla na kojem smo zastali, svakog trga na kojem smo se nalazili, svakog doma u koji smo ulazili i zatvarali za sobom vrata svijetu.

Zbir si nesavršenosti u kojemu su me tvoje riječi znale opeći i za kojih sam se trebala katkad i pošteno potruditi iščupati razloge da mi tvoje ime, mjesto grča, spusti osmijeh na lice. Zbir si svih sumnji, strahova, tajnih, djetinjih želja. Prvi okrivljenik. Prvi svjedok. Prvi spasioc. Svake situacije. Svakoga dana. Cijeloga života. Ovoga, ali i onoga života koji se otvara kada se zastori nad našim očima jednom za svagda zatvore.

~ Kada bi muškarci malo manje šutjeli udobno umotani u vlastite misli vjerujem da bi upravo ovo podijelili sa svojom suigračicom. Kada bi žene malo manje pričale o onome što se mora sad i odmah, vjerujem da bi upravo ovo podijelile sa svojim suigračem. ~

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape