Popravni ispit u odnosima

Vjerujete li u druge šanse? Da se dobri ljudi mogu izgubiti i opet pronaći?

Ja vjerujem u druge prilike. Istinski, cijelim srcem i bez glume.

Ne govorim ovdje samo o ljubavnim ili partnerskim odnosima, jer vjerujem da je prva asocijacija na „drugu priliku“ ona nakon prijevare jednog partnera u ljubavnoj vezi. Govorim o svim odnosima koje imamo s različitim osobama. Svakako, jedan od najupečatljivijih odnosa koji nas obilježi za cijeli život je onaj s našim roditeljima. S onim istim roditeljima o kojima smo mi onako bespomoćni ovisili, koje smo kao djeca obožavali ili od njih strepili, koji su nas kao tinejdžere živcirali i čiji odgoj nas je trajno obilježio. Naravno, svatko od nas je drugačiji pa je i roditeljski i svaki drugi utjecaj na neke ljude slabiji, a na neke jači. Ali svi smo mi stvoreni na isti način, od svojih roditelja.

A ako smo imali tu sreću da imamo roditelje koji nas vole, cijene i brinu se za nas na najbolji način na koji su znali, sigurno smo ih u nekom trenutku svog odrastanja smatrali glupima, dosadnima i jedva smo čekali odseliti se od njih. To je ono vrijeme kad si nošen vlastitim entuzijazmom najljepši, najbolji i najpametniji, nisi se još na ničemu opekao, a upozorenja svojih roditelja doživljavaš kao bespotrebnu paranoju i suvišnu brigu. Ne samo to, nego se nadaš da nikad nećeš postati kao tvoji roditelji, tako zabrinut i donekle oštećen životom. Jer tebe život nikad neće šamarati, jer ti si tako cool i sve će biti sjajno.

Iako je ovo odličan stav što se samopouzdanja tiče, svakome od nas u životu se dogode, pristojnim rječnikom rečeno, pizdarije. Mi zamislimo jedno, a dogodi nam se drugo. Zaljubimo se u nekog kretena ili sponzorušu samo zato što su jako zgodni i plačemo kad ta veza ne opstane, slijepi za vlastito dobro i ono što stvarno zaslužujemo. S vremenom izgradimo neke kriterije i počnemo ih se držati. Furamo neko svoje ja. Skrasimo se i postanemo roditelji… I tu negdje, između stjecanja vlastite mudrosti stečene kroz lijepa i ružna iskustva, dok gradimo sebe, sve češće počnemo misliti na svoje roditelje. One, do jučer dosadne i nesnošljivo naporne majčine riječi, počnu nam zvučati utješno, toplo i blisko. I pomalo, poput djece koja jesmo dokle god imamo žive roditelje, mi se ponovno vraćamo i postajemo bliski svojim roditeljima. Gubi se granica dijete – roditelj i s roditeljima razgovaramo kao da smo prijatelji, družimo se, smijemo i dajemo si savjete koje i slušamo i primjenjujemo.

Taj roditelj – dijete odnos je pravi primjer koliko sve jedan odnos može doživjeti promjena i koliko druga šansa pružena u pravo vrijeme može značiti da taj odnos postane idealan. A idealno je, iako znamo da takvo što ne postoji, ono što nas čini beskrajno sretnima.

Slična stvar se događa i u poslovnim odnosima. Trudite se, radite, dokazujete se svom šefu, a osim radi vlastite samorealizacije, to sve radite zato jer želite bolju poziciju i povišicu. Ali vaš šef kao da vas baš i ne vidi. Kaže on svako toliko hvala, ali vješto izbjegava izravno odgovoriti na pitanje kad ćete dobiti povišicu. Ali vrlo direktno vam poveća plaću kad vam konkurentska firma ponudi prijeći raditi kod njih. Šef vas ne želi izgubiti, vi ste mu dragocjeni! Naravno da zaslužujete nagradu za svoju lojalnost! Ništa nije previše ni preskupo u trenutku kad vas želi zadržati za sebe, odjednom je svjestan kakvog radnika ima!

A dugovječni partnerski odnosi? Uf! Svakako je odnos koji živimo sa svojim partnerom za nas jedan od najvažnijih, jer kroz taj odnos mi smo temelj nove obitelji, novih vrijednosti i novih malih ljudi. Koliko tek taj odnos doživi promjena… Od zaljubljenih mladih ljudi do ozbiljnih, kreditima opterećenih odraslih u par godina. Pa ti preživi. Dan ti je ispunjen stotinama obaveza, izgleda kao da su nam sve stvari važnije od naših partnera, ali s kojom god da bi osobom u tom trenutku bio, tvoj fokus i prioritet je na raznim obavezama, kuhanju večere, šetanju psa, provjeri zadaće. Nije to do partnera, nego do navika koje usput stvaramo. Zato je dobro svako toliko razbiti rutinu, dati si šansu podsjetiti se strasti, smijeha i druženja koja ste dijelili, stvoriti nove, samo vaše uspomene, i to sve prije nego vas na to podsjete ili motiviraju treće osobe ili preteške situacije u kojima ćete se naći. Kritika je ovdje upućena i ženama, koliko njih zaboravlja da im muževi postoje? Uvjerene su da će ih čekati na kauču dok one ne obave sve što imaju. Obaveze su zajedničke, a u sjedenju na kauču bi se trebalo izmjenjivati. Divni su primjeri brojnih brakova i veza koji su nastali na zdravim temeljima i uspjeli se prilagoditi mnogim promjenama. Ali neki odnosi to ne izdrže, osobe se udaljavaju jedna od druge jer se dovedu do takvog manjka komunikacije da jedan drugoga, a ni sami sebe, ne mogu prepoznati. Takvi odnosi ili pucaju ili doživljavaju promjenu. Promjena je nekad zaista na bolje, kroz rad na sebi ili svjesno zahvaljivanje prisjećamo se svega što cijenimo jedan na drugome i kroz to stvaramo novi, bolji odnos. A nekad ne, ali umjesto da ili popravimo odnos, ili ga pustimo da propadne, mi životarimo u prividu zajedničkog života. Druga šansa o kojoj ja u ovoj kolumni govorim je proizašla iz ljubavi prema sebi i drugome, odluka je to dati drugu priliku novom, boljem načinu života nakon što ste naučili lekciju koju ste trebali savladati.

Jeste li primijetili što je svim ovim pričama o odnosima u kojima jedna strana drugu ne „šljivi“ zajedničko? Svjesnost te osobe koja „ne šljivi“ da je to – baš takav odnos koji imamo – dragocjen i da nam uljepšava život. To je ona poznata poslovica „Ne znaš što imaš, dok to ne izgubiš.“ Nismo svjesni da imamo dobrog muža dok ga ne ubijemo u pojam prigovaranjima, ignoriranjima ili tihim misama. Gdje je tu radost? A muževi koji svoje žene ne dodiruju, prema njima su hladni, službeni, a duhom najčešće odsutni? Šefovi koji znaju da smo odlični radnici, ali ne žele nas adekvatno nagraditi? Roditelji koji su nam divni, ali mi ih ne cijenimo? Nezahvalna djeca koja misle da su im roditelji aparat za mužnju? I tako dalje… Pun je svijet ljudi koji su slijepi na sve kvalitete osoba s kojima žive, rade ili se druže. Znate li zašto smo takvi? Zato jer postanemo nezahvalni i jer si dozvolimo pasti pod teret obaveza ili nametnutog ritma koji nas ne veseli i putem izgubimo sebe. A ako izgubimo sebe, drugi pored nas nemaju šanse. Mogu biti sto puta krasni, ali mi ih ne možemo vidjeti, vidimo samo probleme, nezadovoljstvo i vlastiti jad, čak na momente mislimo da su nam „ti drugi“ pored nas krivi za nezadovoljavajući život koji vodimo.

Sva sreća, nekad se zna dogoditi da stvari počnemo gledati drugim očima, okrenemo se oko sebe i shvatimo da smo sami odgovorni za svoje stanje i usput primijetimo da pored sebe imamo krasne osobe koje su nas strpljivo čekale ili vlastitim primjerom motivirale da „dođemo sebi“. Dobro je znati da je najljepši način da drugima otvorimo oči da sami sebe „šljivimo“. To su te druge šanse koje smo si dužni pružati. Vidjeti sebe i jedan drugoga onakvima kakvi jesmo, prihvatiti se i imati fokus na sve vrline. To su oči ljubavi, prihvaćanja i jezik su duše. I bi li onda bilo fer da nam se tada ne da druga prilika, ili da ju mi ne damo drugome?

Prvi i apsolutno prioritetni odnos vam mora biti onaj sa samim sobom. Do par godina i meni je to zvučalo kao floskula, no kad sam krenula u „kopanje po sebi“ i došla do zaključka da previše držim do tuđeg mišljenja, a prerijetko za sebe tražim ono što želim, to se polako mijenja. Pozivam i vas da mi se pridružite. Usudite se staviti sebe na prvo mjesto. Mi žene to činimo nakon što odradimo sve svoje obaveze, uvjerimo se da smo svih „namirile“ i tada se posvećujemo sebi. A mnoge od nas, niti tada. Već u trenutku kad kasno navečer sjednu, umjesto da makar pet minuta čine ono što im je srcu drago, u mislima vrte što sve moraju napraviti sutra i idu još jednom obrisati pod. Ma zajebite pod. Kakav pod? Neće pobjeći. Ali taj jedinstveni trenutak u kojemu se pet minuta možete opustiti hoće. Mislim da sam dovoljno rekla. Iskoristite taj i svaki drugi trenutak i gradite takve odnose u kojima neće biti potrebni popravni ispiti. Cijenite sve divne ljude koje imate, ljubite ih, grlite, poštujte i uživajte.

Sve vas ljubi puna ljubavi Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape