Spiralno stepenište III dio: Košmar

Ujutro sam otišao do ateljea prije nje. Želio sam je iznenaditi. Pokrio sam sve slike plahtama, a onda sam je uveo. Iznenađeno je gledala po ateljeu, u silne slike skrivene plahtama. Vidio sam kako joj se oči šire od iznenađenja dok je gledala sve te slike. Oči joj se zaustaviše na onoj koja nije bila skrivena. Onoj s prizorom čovjeka pored prozora.

Stala je ispred slike uplašenog čovjeka i zagledala se u nju.

„Odvratna je. Zašto je još uvijek držiš na zidu? Plaši me. Ima nešto u njoj što… Ne znam. Ne mogu to opisati. Jednostavno me plaši.“

Rekao sam joj da je to zaboravljeno remek djelo, ali da još nisam otkrio ko ju je naslikao. Rekla mi je da je ne interesuje. Da samo želi da tu sliku skinem sa zida. Gledao sam je nijemo. Zašto je uporno odbijala da prizna to remek djelo?

„Dođi“, rekao sam joj. „Sad ću ti pokazati šta sam radio u ateljeu sve ovo vrijeme.“

Krenuo sam od slike do slike, skidao plahte i bacao ih na pod. Kada sam došao do posljednje, okrenuo sam se ka njoj.

„Šta kažeš?“

Njene krupne oči su šetale od slike do slike, razrogačene.

„Sve ovo si naslikao za ovo vrijeme?“

„Je li ti sada jasno zašto nisam uzimao lijekove? Ponovo stvaram, ljubavi. Stvaram.“

Prišla mi je i stala ispred mene, onako sitna i krhka. Spustila je svoju usku šaku dugih prstiju na moj obraz. „Ljubavi, volim te, ali ne mogu ovo više trpiti. Razumi me, molim te. Idem do stana po stvari i idem do mame.

Ako me voliš, otići ćeš dr Hodžića i uzeti svoje lijekove. Ja ovo više ne mogu da podnesem. Pogledaj ovo. Vidi. Nisi dobro, ljubavi. Nisi.“

„Izlazi“, zarežao sam kroz stisnute zube. Šta ona misli ko je? Iznevjerila me je i ona. Mislio sam da ona razumije. Bio sam uvjeren u to, ali sam pogriješio. Bila je kao i drugi. Željela je da nestanem. Da se skotrljam niz bezbrojne spiralne stepenice mog uma i nestanem negdje u tami u koju su vodile.

Pogledala me je iznenađeno.

„Izlazi!“

Zgrabio sam je za nadlakticu, ukopavajući prste u njeno meso, a onda je grubo potegnuh i gurnuh ka vratima.

„Izlazi i ne vraćaj se! Ista si kao i drugi! Ista!“

Na trenutak je stajala, zaustivši nešto da kaže, usta poluotvorenih u neizgovorenu nemuštu molbu, a onda se okrenu i ode. Sitna ramena su se tresla dok je trčala niz stepenice.

„ISTA!“, zavikah za njom, a moj glas odjeknu haustorom.

Bijesno sam zalupio vrata i zaključao ih triput, navlačeći lanac na njih. Konačno sam bio sam. Svi izdajnici su otišli. Konačno mogu stvarati u tišini i miru, neometan od drugih.

Vratih se u atelje i pogled mi odluta na sliku, oči raširene u strahu, nadolazeći mrak i tinjajući plamen svijeće. I po prvi put me prođe jeza kroz cijelo tijelo i ja osjetih da mi se dlačice na vratu dižu uvis.

Ogledao sam se po ateljeu. Ostao sam bez platana, a bujica inspiracije je nadolazila. To je moralo izaći iz mene. Skidoh slike sa zidova i počeh slikati kao mahnit koristeći zid kao platno. Tu noć ne zaspah. Kao ni onu poslije nje. A ni onu poslije nje.

Postadoh samo utvara koja je grozničavo slikala, ne koristeći više ni četkicu već samo prste. San postade samo artefakt prošlosti koji u potpunosti zaboravih, sve do jedne noći kada sjedoh na pod, naslonih se na zid s namjerom da se odmorim na tren.

Glava mi je bila košnica, u njoj roj misli, zloslutnih pčela koje stvaraju zaglušujuću buku u mojoj glavi. Haos koji ne mogu srediti. Da ih barem mogu utišati, ako ih već ne mogu ušutjeti jednom zauvijek.

Nisam ni primjetio kada sam zaspao. Samo sam sklopio oči da probam rastjerati te misli. Jedva dočekavši, košmari mi pohrliše u susret prešavši preko mojih bedema sna. Poklaše stražu mog zdravog razuma i počiniše masakr u mojoj glavi. Kidali su i krali od mene to malo mira kojeg sam nekada imao u snu.

U snu mi se pojavi onaj starac koji mi je dao sliku. Smijao se širom otvorenih krezubih usta. Iz praznih očnih duplji su mu izlazili debeli bijeli crvi i gmizali mu preko lica, izjedajući mu meso. Upirao je koščatim prstom u mene, smijao se i nešto mrmljao. Nisam ga razumio. Umjesto riječi, iz njegovih krezubih zuba su kuljali crvi.

Probudio sam se čela i lica orošenih krupnim graškama hladnog znoja. Podlakticom obrisah čelo i shvatih da mi je potkošulja zalijepljena za tijelo ljepljivim znojem. Srce mi je lupalo u grudima, kao uplašena ptica. Pogled mi odluta ka slici na zidu ispred mene.

U tren oka se sledih. Srce mi stade, uhvaćeno hladnom nemilosrdnom šakom straha. Ledena jeza se spusti od dna vrata niz kičmu, sve do prepona. Osjetio sam kako mi se muda skupiše. Na slici nije bilo čovjeka. Sve je bilo kao prije, ali je sada stolica bila prazna, a pero je bilo spušteno na stol. Nije bilo ni svijeće.

Osjetih slabašan dodir po desnom ramenu i natjerah se da okrenem glavu. Bio je tu, stajao tik pored mene sa svijećom u ruci. Donja vilica mi zadrhta. Htio sam viknuti, pozvati upomoć, ali ništa. Strah je ukočio moje glasne žice i iz mojih razjapljenih usta izađe tek nečujan cijuk.

„Doći će po tebe. Ne gasi svjetlo“, progovori on drhtavim glasom, zureći u mene mrtvačkim očima. Onaj osjećaj straha se nije gasio u njima. „Tama. Doći će.“

Slabašni plamen na svijeći zadrhta i ugasi se ostavivši sobu u potpunom mraku.

Otvorio sam oči i podigao se u krevetu. Obliven hladnim, ljepljivim znojem. Srce je damaralo kao da će pući svakog trena. Brz pogled prema slici. Na svjetlosti Mjeseca, koja je dopirala spolja, sve je izgledalo kako i treba da izgleda.

Čovjek sjedi za stolom, svijeća dogorijeva pred njim, slabašni plamičak samo što se nije ugasio… Svijeća. Dok sam gledao u nju, pitao sam se nije li bila veća? Nije li plamen bio jači? Mogao bih se zakleti da jeste, a sada je bila jedva više od lokvice otopljenog voska u tanjiriću, a plamen jedva vidljiv. Možda sam počeo ludjeti. Odmahnuo sam glavom i krenuo u toalet. Umivanje hladnom vodom ima magičnu moć da vas razbudi u gluho doba noći.

 

Oteturao sam kroz sobu do kupatila. Nisam palio svjetlo. Srebrni talasi mjesečine koji su se prosipali u sobu kroz balkonski prozor su bili sasvim dovoljno osvjetljenje. U kupatilu sam se pljusnuo hladnom vodom po licu i osjetih kako dolazim sebi. Koža mi se zategnu, krv jače prokola. Mokrom šakom prođoh iza vrata, osjetih kako mi se kratke dlačice na vratu naježiše kada shvatih da nisam sam.

Polako okrenuh glavu preko ramena. Knedla mi je stajala u grlu. Srce mi je lupalo negdje u dnu grla. Svaki otkucaj sam osjećao u ušima. Ritmičan i zaglušujuć kao ratni bubnjevi koji najavljuju ratni pohod i krvoproliće. Osjetih kako mi se koža ježi od neke nepoznate jeze. Neko je bio tu. Osjećao sam to.

Provirih oprezno iz kupatila i pogledah po ateljeu. Sve je bilo onako kako sam i ostavio. Prozor zatvoren. Nije bilo čak ni prostora da se uljez negdje sakrije. Pogledah u sliku u strahu onoga šta ću ugledati.

Bio je tu. I dalje je sjedio za svojim stolom, gledajući u tamu razrogačenim očima. Odahnuh. Ipak sam umislio. Možda ipak nisam trebao prestati piti lijekove? Sutra, obećao sam sebi. Sutra idem doktoru. Promijenit ću lijekove. Um se previše igra sa mnom. Da li je moje stvaranje vrijedilo ovoga? Samoće i paranoje, dvije prijateljice koje su me vodile u ludilo niz spiralne stepenice mog uma, dolje u mračne dubine gdje su se nalazile tamnice pune užasa i košmara.

Vratio sam se u kupatilo. Voda je i dalje tekla iz česme. Stadoh i kao opčinjen gledah kako odlazi u slivnik. Zvuk njenog oticanja i njen tok su me smirivali.

Podigoh glavu i pogledah se u ogledalo. Ko je čovjek koji me je gledao s druge strane ogledala? Jesam li to zaista bio ja? Je li to bio moj odraz u napuklom ogledalu? Zar sam na to spao?

Plašio me je taj stranac upalog lica, obraslog bradom, raščupane kose, tamnih kolutova oko očiju. Divljeg pogleda koji je vrebao ispod gustih obrva. Vatre koja je gorjela u očima. To nisam bio ja. To je bio neki stranac nalik meni, ali ne ja.

Hoće li opet izaći iz ogledala i zgrabiti me za vrat? Možda da mijenjamo mjesta? Možda je s druge strane ogledala bolje? Ne, odmahnuo sam glavom tjerajući te misli. Um se ponovo poigrava sa mnom. Ono je bio samo košmar i ništa više. Mjesečario sam i udario glavom u ogledalo. To je to. Ne umišljaj, rekoh samom sebi.

Zavrnuo sam česmu i krenuo u sobu. Mjesečine više nije bilo. Tamni oblaci su prekrili Mjesec, sakrivši ga. Sledio sam se. U ćošku moje sobe je bilo nešto. Nešto tamnije i od samog mraka, koji me je okruživao. Obris nečega. Nečega zlog. Nečega što nije bilo s ovog svijeta, slutio sam.

Niti je stajalo na nogama niti je lebdjelo u zraku. Jednostavno je bilo. Postojalo u tamnom ćošku mog ateljea, između drvenih ramova i završenih slika. Lelujavi obris tame.

Obris se pokrenu. Iz njega izroniše pipci, desetine njih, svaki od njih debeo kao moja ruka i krenuše prema meni. Gmizali su preko kreveta i poda, preko zidova i plafona. Polako su grabili prema meni. Nisam se mogao pomjeriti iako je svaki djelić moga tijela žudio za bijegom. Glas u mojoj glavi je urlao na mene, tjerao me da se pomjerim, ali uzalud. Strah me je paralisao. Jedino su hladne graške znoja na mom čelu svjedočile da sam živ.

Osjećao sam se kao muha zarobljena u ljepljive niti paukove mreže dok gleda kako joj se približava to mnogooko osmonogo čudovište s raljama koje su čekale da je proždru.

Tada sam ih čuo. Njihove glasove. Hiljade njih u mojoj glavi. Nisam ih mogao izbaciti. Šaputali su kao jedan. Govorili mi stvari od kojih sam ludio. Kakofonija glasova, visokih i niskih, je izluđivala.

Tamni pipci dođoše do mene. Osjećao sam njihov ljigavi dodir dok su se penjali uz mene, obavijali me. Ljepljivi i vlažni. Njihova hladna vlažnost mi dođe do vrata i ja progutah knedlu koja me je gušila. Znoj je curio niz moje lice.

Pipci se popeše uz moj vrat. Osjećao sam ih po licu, ulazili su mi u usta, nos, uši. Oskvrnjivali su me. Pokušao sam se oduprijeti, pomaći glavu, ujesti ih, ali ništa. Tijelo kao da je odbijalo moje komande. Žrtva u snažnom naručju mračne boe koja me steže i lomi i ne da mi se pomaknuti.

Tamni obris dođe za njima, mileći po podu, milimetar po milimetar, a ja sam sve vrijeme stajao obavijen njegovim ljigavim, sluzavim pipcima, paralizovan. Oči su mi bile razrogačene, koža ulijepljena hladnim znojem i sluzi. Obris mi priđe na svega nekoliko centimetara. Nikada ništa mračnije u svom životu nisam pogledao. Ako je to bio mrak Pakla, onda sam ja gledao u njega.

Gledao sam u tu čistu tamu kao hipnotisan. Tama se kretala, živa u tom svom izopačenom obliku. Glasovi u mojoj glavi postadoše još glasniji, još jasniji. Dozivali su me. Izluđivali me. U trenu su bili jedan glas, u drugom hiljade njih. Osjećao sam kako me razum napušta.

Odjednom, tamni obris se uskomeša. Pipci počeše divlje da mlataraju po zraku, šibajući me po licu poput sitnih bičeva. Osjećao sam kako mi koža puca nakon svakog udarca, pekla je i boljela, ali ja nisam mogao vrisnuti.

Unutar tame obrisa, na tren, pojavi se lice. Lice koje nije pripadalo ničemu s ovog svijeta. Lice iz košmara, iz dubina nekog onozemaljskog pakla. Pakla neke druge dimenzije, nekog drugog svijeta. Pakla s one strane ogledala. Lice čistog otjelovljenja zla. Lice tame. Lice koje je tjeralo u ludilo. Njegove čeljusti se širom otvoriše, još mračnije od njega samog i jurnuše na mene, a onda bi samo mrak.

Nastavit će se…


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape