Jedna stara priča…

„Komšinice, hajde na čaj!”

Prođe od te moje rečenice dobra dva sata. Ni osjetile nismo koliko je vrijeme brzo protrčalo ispred nas. Svaka njena priča je bila knjiga za sebe.
Gledam ju.

Te poborane, smežurane ručice tako izgledaju slabe, ali opet tako jake za zagrljaj. Sijeda kosa, naočare i bore su nešto što joj nikako ne pristaje. To je nešto što bi meni bolje stajalo, jer ona je djevojčica od osamdeset i dva ljeta. Malo priča, malo gleda kroz prozor u odzak svoje kuće da li izlazi dim. Samo da se djedu vatra ne ugasi, kaže veoma zabrinuto. Prođe g-đa Zima kraj nas i pozdravi, bakica se nasmiješi pa prokomentarisa, ne volim je nešto, reče postiđeno. Pa dobro, nju većinom samo djeca vole, rekoh da ju podržim. Ma nije to, nego mi je djed jednom pao, okliznuo se i slomio ruku, od tada mi je prestala biti simpatična.

Lijepo je što vaša ljubav i dalje traje, rekoh između dva gutljaja čaja. Eh..uzdahnu bakica, nije uvijek bilo lako, nekada bismo se smijali zajedno, nekada bismo plakali, svega je bilo, ali najviše ljubavi. Prošli smo mnoge ratove, kako one prave, kako naše zajedničke, ali najviše je bilo onih unutrašnjih koje smo vodili duboko u sebi sa samim sobom. Ti su nam i bili najteži za preživjeti. Osjetiš neke nemire, neke progone, počneš bježati, trčati ali me uvijek dočekaju njegove raširene ruke. I tako padnem između tih ruku i moji se ratovi tu završavaju, uvijek kod njega i na njegovom ramenu. Svaku je bitku dobijao i svaki rat.

Djece na žalost nismo mogli imati. Ali to ne znači da ljubav nismo imali kome pružati. Pune ruke ljubavi i bombona smo uvijek dijelili dječici oko nas. Kada mu perem veš u svakom džepu nađem po dvije – tri bombone i po koji kliker. Nisam ga nikada pitala šta će mu to. Znam da mu je to mamac da se približi djetetu da se igra sa njim i da bude sretan. Operem mu jakne, pantalone i vratim klikere i bombone unutra. Znala sam često gledajući kroz prozor kako se igra sa djecom, kako im popravlja biciklo… da plačem. On to uvijek primijeti, poljubi me i kaže, ti si moje dijete najveće i meni drugo dijete ne treba. Uvijek je znao šta da mi kaže i kada. Uvijek je bio krivac za sve moje osmijehe, moje nade i sreću.

Usavršila sam se u pravljenju krofni. On iskorištava bombone i klikere, a ja krofne da se družim sa djecom, da im ispričam priču i da se smijemo zajedno. Sada ta djeca oko nas nisu naša djeca kako smo ih zvali, sada su to naši unuci. Sjećam se kada je djed dobio prvu penziju, ulazi u kuću, a poštar pali motor i odlazi. Kaže: „Baba, spremaj se, vodim te u provod, idemo da trošimo i da uživamo.” Nisam mnogo razmišljala, bacim kecelju, obrišem naočare i odmah krećem s njim pod ruku. Uz put pokupimo koje dijete i idemo na vašar. Koja je to sreća, koji je to smijeh, koji su to uzdasi, nagutaš se vazduha i misliš da više od sreće ne možeš živjeti.

Kupi nam on šećernu vunu, Bože moj, tada se te dvije djevojčice i ja trkamo ko će ju prije pojesti, jer ko pojede taj ide sa djedom na ringišpil. Djed gleda, smije se i navija. Kaže, bilo je neriješeno, za mnom moje dame. A mi trčimo za njim, uzimamao svaka svoj žeton i sjedamo. Počnemo da se vrtimo, djed štapom pokušava da obori medu. Mi navijamo, vičemo, guramo. A čovjek koji radi tu nam viče da ne varamo. Ali djedica uvijek obori medu. Pa ponovo i ponovo i opet se vrtimo, okrećemo. Siđemo i ne možemo pravac da držimo. Djed bude između nas pa nas drži, dok mi uspostavimo ravnotežu.

I onda nekako pred noć krenemo polako kući ližući sladoled i govoreći kako je baš moj ljepši od tvog. Dođe tako neki crni dani i djed mi se razboli. Ostane u bolnici. Dođem kući uplakana, gdje god pogledam vidim klikere. Poželim da se i ja razbolim i da zajedno budemo u bolnici. Ludice moja, kaže djed, ne smiješ se i ti razboliti pa ko će nas onda paziti. Priznajem, uvijek je bio korak ispred mene u razmišljanju, a ja sam uvijek bila djevojčica, bio je i on dječak, ali izgleda da je dječak u ovoj bolnici porastao.

Ne slavimo rođendane, mi slavimo svako jutro, svaki dan koji provedemo zajedno. Moj djed se sada slabije kreće, pa skoro i ne izlazi iz kuće, ali djeca njemu svakodnevno dolaze. Uvijek ima novih generacija koje žele čuti njegove priče. Priče jednog dječaka koji je mnogo godina vozio voz. Putovao iz jedne zemlje u drugu, putovao iz jedne godine u drugu. Ja im napravim krofne pa sjednemo i svi slušamo šta se to mom djedici desilo, šta je vidio i šta je uradio. On je junak mnogim mališanima, i svi žele biti djedica kada porastu.

On je i moj junak, moj dječak koji je i sada na pisaćoj mašini nešto kuckao. Priđem i pitam ga šta piše kaže, pišem Djeda Mrazu. Da nisi možda star za želje. Staro je samo lice, ali srce je mlado, želje su mi mlade. Pročitaj šta si tražio od Djeda Mraza. Dragi Djede Mraze, opet ti piše ovaj dječak, s vana sijed i trumbav, ali iznutra živahan, a opet i sa jedne i druge strane srećan. Želim da ove godine sva moja dječica budu sretna, vesela i zdrava, a moja djevojčica i ja da budemo i dalje dva lopova koja kradu osmijehe jedno od drugog. Dva sanjara koja i dalje putuju i krišom da niko ne vidi gledamo Petra Pana, a usta nam puna kokica. Da ona i dalje spava i budi se na mom ramenu. Da se smijemo kada se ne možemo nečega sjetiti, a ne da tugujemo zbog toga. Bitno je samo da jedno drugo ne zaboravimo i da ne zaboravimo koliko se volimo. I ovu godinu da budemo zajedno….

Naježila sam se, srce mi je skakalo i preskakalo slušajući tu sijedu staricu. Postidjela sam se svog života pred njom. Od ushićenja nisam znala šta da joj kažem, ali nisam ni morala, počela je polako da ustaje sa stolice, uzela svoj štap i krenula. Kaže: „Djed mi je dugo sam…”

Marijana Paravac


Marijana Paravac

Tragač za smislom napisanih riječi. Kapetan broda koji umjesto mapa i kompasa koristi bajke za putokaze. U kofere samo stavljam prošlost. Hobi mi je da izmišljam sadašnjost, a preduhitrim budućnost. Student književnosti koji posjeduje svoju Književnu apoteku na Instagramu u kojoj besplatno liječim sve bolesti knjigama. Sa receptom ili bez dođite da biramo lijek. Izlječenje je zagarantovano. Pričam veoma glasno, ali zato tiho pišem. Loše procjenjujem ljude. Znam svašta da radim, osim da odrastem. Sa mnom se lako može. Ja sam komplikovano jednostavna.

Comments

komentari

Protected by Copyscape