Mojoj dragoj I.

Dio koji obožavam kod prošlih vremena jest pisanje pisama. Ne kažem da bih mogla ili željela živjeti bez elektronskim čudesa modernog doba, no nekako volim melankoliju koju u meni izaziva pismo dobiveno od stare prijateljice. Napisala mi je tako moja I., uz klasične rođendanske želje, koliko je neprocjenjivo imati me u životu. Sa suzama u očima, napisala sam odgovor.

Draga moja i.,

gledajući film našeg prijateljstva, shvatim da smo, nekako, bile nerazdvojne. Dijelile smo trenutke smijeha kada sam te usporedila s Jednom Tamo Ikonom, a onda poprilično udarila glavom u bezobrazno nisko postavljen luster jer sam vjerovala kako tako mračnom prostorijom mogu hodati bez svjetla! Šetale smo zajedno slatkim ulicama Provincije. Dijelile i one bjesomučne trenutke na predavanjima u srednjoj školi, kada nismo znale koja je od nas dvije umornija i potajice se molile da ona druga danas odgovara ovaj težak, dosadan predmet. Što ćeš, i to su čari prijateljstva!

Podijelile smo i krvoločnu svađu zbog onog bedaka! Onog starijeg, sjećaš se?! Sreća je što smo dokazale da momak nikada ne može razdvojiti prijateljice. (Pod uvjetom da se radi o pravom prijateljstvu, naravno!) Momci, žao mi je. (Ne, nije mi!)

U meni još tinja Tuga koja me slamala kada ti je umro otac. I u meni još gore sve one iskre razgovora koje bi se protezale dugim satima druženja. Još osjećam okus bombastične čokoladne torte koju si mi pripremila za proslavu punoljetnosti! Još osjećam i grižnju savjesti što ja tebi nisam pripremila tortu ni za koji rođendan, ali, u ime našeg prijateljstva, znam da znaš da nisam za pečenje torti, kolača, muffina i ostalih čudesa i znaš da me voliš baš takvu i bok! Zato, ja tebi pripremim najbolje kanapee, tako da nekako budemo izjednačene!

I nikako ne mogu prežaliti one bombone s irskim viskijem! One koje smo uvijek kupovale u vrijeme Božića, kod onog stričeka s trodnevnom bradom. A onda bi se vratile u Gimnaziju i sve bi nam bilo mrvicu previše smiješno. Koga briga! Poanta je da je striček još uvijek tamo, u drvenoj kućici u Provinciji, ali su bomboni s irskim viskijem u Irskoj!

I poanta je da – u Provinciji više nema mene!

Draga I., kažeš kako za mene ne postoji nemoguća misija. I to je istina, no ponekad je vraški teško živjeti život izvan granica mogućeg! Pa ipak, uspješno kormilarim tim brodom!

Kažeš da me voliš zbog toga što uvijek sve izgovorim jasno i što ne skrivam što mislim. Ipak, voljela bih da sam ponekad bila nježnija. Znam da sam te ponekad povrijedila.

Kažeš da ja, tvoja prijateljica, ne bježim glavom bez obzira pred izazovima. Ipak, možda nisam spomenula, ali ponekad je jedino što želim sakriti se u brlog i ostati tamo. Ne pobjeći, sakriti se.

Kažeš i da te pratim iz sjene, iako više nisam ovdje. I to je ono što pomalo boli. Znam da više nisam tamo u Provinciji, blizu ljudi koje volim. Blizu svoje obitelji, blizu tebe. I znam da zbog toga nisam uvijek prijateljica kakva bih željela biti. Znam da te ne mogu zagrliti kada ti je najpotrebnije i da ne možemo popiti Napitak Koji Rješava Sve da bismo riješile sve. Znam da više ne možemo kupiti bombone s irskim viskijem i šetati Provincijom pod snijegom, dok nam je najveći izazov u životu hoćemo li pojesti sendvič s majonezom ili bez nje. Znam da smo odrasle i da nas ovaj svijet pomalo preuzima u ralje u kojima ne želimo uvijek biti.

Grad Zvan Čežnja nije uvijek grad za kojim bih čeznula. Ima dana kada ne želim biti ovdje. Ima noći kada se bojim. No toliko volim ovaj Grad, da ćeš mi za tu ljubav morati oprostiti. Ovaj je Grad dio mene i ja sam dio ovog Grada u tolikoj mjeri da ovim ulicama želim hodati zauvijek. Jer one me razumiju. I to ćeš mi morati oprostiti! I znam da me i dalje voliš! Baš takvu kakva jesam!

Ali znam i da obje volimo svoje živote i da ih ne bismo mijenjale. I najviše od svega, znam da smo mi, i naše prijateljstvo, postojani poput tisućljetnih stijena. Zato želim da znaš da uvijek tu negdje. Čak i kada, između dva posla, nabrzinu nažvrljam nekoliko rečenica ili kada uz pomoć nekog čuda od aplikacija pošaljem nekoliko sasvim neprigodnih smajlića. I jedva čekam s tobom dijeliti najvažnije trenutke života! I jedva čekam dvije tete u poodmaklim godinama koje u vintage slastičarni piju Napitak Koji Rješava Sve i jedu bombastičnu čokoladnu tortu, pretjerano uređene i okićene borama smijeha! Možda u Napitak Koji Rješava Sve dodamo i nekoliko kapi irskog viskija. Moći ćemo se praviti da jedemo bombone koje smo obožavale u mladenačkim danima! Jedva čekam!

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape