Razgovori na šanku…

Turobni dan, petak večer. Kiša pada nemilosrdno i odbijajuće. Samo iz tame jednog zavoja dopire svjetlost iz jednog malog kafića. Lijepo uređen, ništa pretjerano kičasto. Lagano monoton, ali to je onaj pravi štih; jer ‘nisu za mene kafane otmene’. Sjedam na svoje mjesto, lijevu ruku stavljam na šank i primjećujem da sam zaboravio upaljač.

‘Daj gorki, i de imaš li šibica onih još ?’‘ Kupio sam nove.’

Hvatam ih spretno kao uvijek, i razgledam kutiju. Ogromna ruža na njima odlično se uklapa na ovaj duhan kojeg motam. Dolaze još neka lica, ali sjedaju vani na terasu. Pomislim, još bolje, imam svoj mir u oazi gdje nema ničega što remeti čovjekovu volju. ‘Di ti je stari ?’ – upitam. ‘Bio je maloprije, otiš’o je kod kuma.’ – ‘Pita za tebe svako malo, a ne bi’ da živiš tu minutu dalje.’ – ‘A znaš njega.’

Čaša s pelinom zviznula je od mramornu ploču šanka uz famoznu izreku ‘Eo je rođo.’ A kako ujutro pijem kavu, a na šanku nema šećera kao na ostalim stolovima, kažem mu da mi doda šećer. Rekao sam mu ‘bijeli prah’, a automatizam čovjeka je takav da ne razmišlja o trenutku. Kad je shvatio što je napravio, samo je bacio šećer iza leđa i poslao me u neke sfere koje nisu za javnost. Naravno, ništa ozbiljno. ‘Di si se ti spremio tako ? Biće neka ženska ?’ ‘Ma bio na faksu. Za žene sam još fatalniji.’ A on me pogleda k’o utvaru, i obojica se nasmijemo k’o da je smak svijeta. ‘Ali čuj… Znaš i sam da kad idem njoj, sam sebi sam zgodan.’‘Uvijek si bio romantik. Mazni još dva pelina, i vidit ćeš kako se pretvaraš u Bred Pitta. – ‘A jesi naš’o čo’eka…’

U taj tren pristiže još braće po šanku. Svi sjedaju na pozicije, a razgovor odlazi u daleki sunovrat prepun psovki, smijeha i pića. I tako, iz dana u dan, bolest zvana birtija nepovratno širi svoju liniju po čovjeku koji bježi od života u mjesto gdje ne postoji sutra.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape