Turobni dan, petak večer. Kiša pada nemilosrdno i odbijajuće. Samo iz tame jednog zavoja dopire svjetlost iz jednog malog kafića. Lijepo uređen, ništa pretjerano kičasto. Lagano monoton, ali to je onaj pravi štih; jer ‘nisu za mene kafane otmene’. Sjedam na svoje mjesto, lijevu ruku stavljam na šank i primjećujem da sam zaboravio upaljač.

‘Daj gorki, i de imaš li šibica onih još ?’‘ Kupio sam nove.’

Hvatam ih spretno kao uvijek, i razgledam kutiju. Ogromna ruža na njima odlično se uklapa na ovaj duhan kojeg motam. Dolaze još neka lica, ali sjedaju vani na terasu. Pomislim, još bolje, imam svoj mir u oazi gdje nema ničega što remeti čovjekovu volju. ‘Di ti je stari ?’ – upitam. ‘Bio je maloprije, otiš’o je kod kuma.’ – ‘Pita za tebe svako malo, a ne bi’ da živiš tu minutu dalje.’ – ‘A znaš njega.’

Čaša s pelinom zviznula je od mramornu ploču šanka uz famoznu izreku ‘Eo je rođo.’ A kako ujutro pijem kavu, a na šanku nema šećera kao na ostalim stolovima, kažem mu da mi doda šećer. Rekao sam mu ‘bijeli prah’, a automatizam čovjeka je takav da ne razmišlja o trenutku. Kad je shvatio što je napravio, samo je bacio šećer iza leđa i poslao me u neke sfere koje nisu za javnost. Naravno, ništa ozbiljno. ‘Di si se ti spremio tako ? Biće neka ženska ?’ ‘Ma bio na faksu. Za žene sam još fatalniji.’ A on me pogleda k’o utvaru, i obojica se nasmijemo k’o da je smak svijeta. ‘Ali čuj… Znaš i sam da kad idem njoj, sam sebi sam zgodan.’‘Uvijek si bio romantik. Mazni još dva pelina, i vidit ćeš kako se pretvaraš u Bred Pitta. – ‘A jesi naš’o čo’eka…’

U taj tren pristiže još braće po šanku. Svi sjedaju na pozicije, a razgovor odlazi u daleki sunovrat prepun psovki, smijeha i pića. I tako, iz dana u dan, bolest zvana birtija nepovratno širi svoju liniju po čovjeku koji bježi od života u mjesto gdje ne postoji sutra.

Nikola Vranjković

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari