Nela Baričević: Jednom kad budeš stara…

Kad jednom budeš stara. S bolnih, otečenih i kvrgavih nogu kad padneš u najbližu fotelju i kada ti fragmenti davno proživljene mladosti počnu plesati pred očima, slobodno isplači sve one suze koje si kao divlja i trnovita, suviše ponosita, mladica na olujnom vjetru odbijala isplakati. Neka ti suze mute vid dok žališ. Svakako, slobodno žali. Zavidi mladima na onome što imaju uhvaćeni u djeliću tvoje otpočete krajnosti, a što ne vide jednako kao što ni ti onda nisi vidjela. Slobodno govori svijetu da je ono vaše vrijeme bilo drugačije. Da su onda živjeli ljudi koji su pored koristi gledali čovjekovu nutrinu i u svakome prepoznavali dobro.

Jednom kad budeš stara i kad ti mjesto šminke ljepotu lica budu otkrivale starosne pjege. Kad ti zemaljskim životom umorene žile odluče iskočiti na površinu. Onda kad ih tvoji unuci, uhvaćeni u mrežu znatiželje, budu nazivali glistama, kao što si ti jednom davno nazivala ruke svoje bake. Taman onda kad budeš imala najviše vremena, a najmanje ljudi oko sebe. Onda zaroni. Okupaj se sobom prošlom. Zaboravljenom. Problijedjelom.

Dopusti si izlete u neukus izgovorenih riječi. I malo si grublju šalu dopusti. Dopusti si nezadovoljstvo koje si godinama ranije gutala i ne krivi se što, iako nisi htjela, danas u sebi još sasvim jasno vidiš tek obrise svoje bake i gorčine njene ispod kojih se skrivala nataložena blagost i dobrota.

Previše poglašnjen TV i otrovne strelice koje ciljaju najmlađe koji te rijetko posjećuju. One koji se, gledajući iz perspektive tvog drhtavog, a odrešitog glasa, i ne sjete da postojiš. Dopusti si. Dopusti si život kakav u starosti jest i ne zamjeraj si što nisi uspjela izuti cipele koje je onih davnih, davnih dana tvoja baka nosila pa ti, gledajući te pred odlazak, bez znaka predala.

Jednom kad godine iza tebe prema svim zakonima prirode nadjačaju one koje te na cilju zemaljskom čekaju, e tada si dopusti starost bez kočnica. Vjeruj, oni koji te uistinu vole, isplakanim će suzama na posljednjem oproštaju kreirati vječne memoare pa ih kao u boci pismo proslijediti nekim nedokučivim dubinama. Neće ti zamjerati. Ljubav zamjeranje ne prizna pod svoje. Ljubav se time ne ogrće.

Dopusti si zaboraviti boli koje su ti slamale srce kako bi u miru sklopila oči pred trajnim snom. Dopusti si pokušati zatomiti mračnu stranu proživljena života i dopusti si ne uspjeti u tome pa za posljednjeg poljupca svojih kapaka ispustiti suzu.

Donosi odluke i krši ih. Odlučuj pa se povuci. Obuci se u blagost pa se ogoli do razdražljivosti i pljuske životu kroz pljusku u lice najbližima. Čovjek si čija proživljena bol visi o neraskidivoj, crnoj, niti. Oslabljena jedinka koja je komadiće svojih snova, kao djeliće svojih propalih nada, ostavljala okretanjem leđa kroz život.

Sjeti se nečujnih odlazaka kada si htjela ostati. Sjeti se izgovorenog oprosta kada si svoj jad vlastitom rukom još iz nutrine svoje šakama mogla grabiti. Sjeti se svake ruže nad kojom si plakala zbog ruke koja ju je poklonila, a tapšanje je te ruke tvoga ranije iznevjerenog tijela i duha trajalo kao i svježina tih crvenih latica.

Lica se sjeti ljudi koje si ostavljala uvjeravajući se da ima vremena za reprizu. Emocija koje su te vezale uz ljude koji su nosili ta lica, a nikada se više nisu ponovili. Ni emocije; ni lica; ni ljudi. Gradova iz kojih si odlazila gledajući kroz prozor autobusa svjetla pod kojima više nikada nećeš prosipati svoj šarm. Sjeti se.

Jagode su nekoć imale drugačiji okus. Život također. Priznaj. Bio je slađi; bučniji; vedriji. Davao je milijune prilika, a doimalo se kao da imaš milijune godine za iskoristiti svaku. Kad odjednom nađeš samu sebe zarobljenu u starosti. Čupaš se. Trgaš. Želiš van. Ali ne ide. Što se više koprcaš, to te kraj više privlači sebi.

Ne pitaj se kako je moguće da je proletjelo. Ni kada su se ljeta izmiješala, a zime postale nalik jedna drugoj. Kamo su sve ruke koje si za života, u rukovanju kao iskazu svojevrsna poštovanja i blagonaklonosti, nestale. Koliko je tih ruku ondje kamo uskoro stižeš – ne pitaj.

Jednom kada budeš stara opraštaj si maločas spomenute komadiće svojih snova, kao djeliće propalih nada. Opraštaj si okretanje leđa u naivnu vjerovanju da za reprize ionako ima vremena. Opraštaj si i pomiri se s neizvjesnošću koja te čeka. A tek što si se pomirila, tek što si oprostila – naljuti se. Imaš i pravo. Prebrzo je prošlo i niti milijun repriza za iskorištavanje svake od milijun željenih prilika, ne bi bilo dosta.

No, shvati. Priznaj. Nisu bili bolji ljudi. Niti se onda življelo bolje.

Ključ svih nevolja i izbjegavanja kraja jest u tome da je život, barem koliko mi znamo, bolji od smrti. A nitko se od nama najdražih nikada nije vratio, držeći u ruci povratnu kartu, uvjeravajući nas da je tamo gore – nebu pod oblacima, makar jednako dobro, ako ne i bolje. Nitko se nikada nije javio da utješi nas neutješive odlaskom srcu našem bliskih ljudi, njihovih lica i ruku. Nitko nikada.

Pa kako se onda ne bi bojala, draga moja starice? Kako ne bi, sad kad si shvatila da ti kraj prilazi vratima kuće, pazila da svako jutro popiješ tu šaku tableta i da drhtavom rukom još ispišeš sve što se ispisati da? U sjećanje. Da ostane. Da ostane u sjećanje skupa sa onih 999 999 prilika koje nisi iskoristila, jer si mislila da ima vremena. I bilo je vremena. Za jednu. A kakva god ona bila, na kraju je premala. Na kraju je sve premalo. Jer je kraj svojom tajnovitošću od svega veći. Od svega, osim od ljubavi i milosti. Te saveznike u duši ponesi i pođi.

Moraš…
Samo hrabro.

Vrijeme je…

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape