Zaokret

Vidiš… htjela bih ja sve ispočetka. Ali ne znam kako. Voljela bih osjećati one blesave leptiriće, zbog kojih nemaš pojma kako dođeš s jednog kraja grada na drugi. I voljela bih sva treperiti. Tko ne bi? Ali onda opet pomislim, kako se nikad ne bih vraćala na staro. Nikad radila neke greške ispočetka. Zbog toga sam odabrala ljubav. A ljubav i zaljubljenost, dvije su posve različite bajke.

Nekad se čini kako sam zapravo neodlučna. Htjela bih, a opet ne… išla bih tom stazom, ali bi ponekad i malo sjedila pokraj ceste. Trpjela bih nevrijeme, ali bih u međuvremenu sjedila na toplom, zamotana u dekicu. Ne bih pomolila nos van… na oluju. Htjela bih i djecu i budućnost i svašta… nešto, što ide u paketu. Ali bih bila i slobodna i svoja.

A volim biti i tvoja. Volim te voljeti. Iako to nije uvijek lako.

Ponekad bih htjela biti obična. I tipična… makar se žustro borim protiv tog epiteta i pomalo zlobno tvrdim da ne postoji. Ali voljela bih biti takva. Barem na dan ili dva. Da želim običan, tipičan život. Da sve ide kao u američkim filmovima, po špagici. Da sam već i supruga i majka i da mi je glava jednako u detrdžentu, papirima i pelenama, istovremeno. Ali onda opet shvatim, da tako ne bih mogla opstati. Jer u mom životu su istrajale samo osobe i stvari koje su kao i ja, uvijek bile van kalupa.

Pitam se kad ćeš mi i hoćeš li mi moći oprostiti, što sam i sada toliko veliko dijete? I što nisam tipična, što sam i previše svoja…

Možda zaista držim glavu previsoko u oblacima, kao u onoj Čolićevoj pjesmi… pa mi se istovremeno dok guram mnoštvo kamenja na tom svom putu kojeg sam odabrala, čini da sam zapravo glupa. Mogla sam istim, utabanim stazama kao drugi. Mogla sam. Ali ja sam svaki put kad mi je život ponudio izbor, odlučila prokrčiti svoj put. Radije hodala šupljih džepova, puna snova i ideala, nego se vozila u mečki. A mogla sam, nije da nisam.

I sad mi život nudi izbor. Nudi mi ga svaki dan. A ja ustrajem biti svoja. Nepotkupljiva. Tvrdoglava. Samo možda mudrija u svojoj hrabrosti. I spremna stajati na kiši, jer u sigurnost sobe i toplinu dekice uvijek se mogu vratiti. Barem pretpostavljam.

Jesam li konačno odabrala? Nazire li se to zaokret?

Oprosti što nisam sladunjavo žensko, što ti neću doći kao druge. Što neću ni urlati. Što ću radije kupiti čokoladu. Što se neću inatiti, prkositi, niti svetiti. Neću puno ni zavađati. Neću raditi ništa što bih možda trebala da ovaj naš tango, pretvorim u valcer. Pa da se mirno zavrtimo u suton.

Oprosti što ćeš sa mnom uvijek imati…

Život.

Mary


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape