Cijena istine

I danas, nakon punih deset godina, sjetim se ljubavi rođene u trenutku i njezinog dugog, mukotrpnog umiranja. Sjetim se sebe mlade, nezrele i neiskusne; djevojke koju je bilo lako omotati oko malog prsta i s kojom se mogla raditi što se želi. Mlada i neiskusna. Pomalo glupava…

Rekli bi da je to životna škola, nekako, već viđeno no i tada sam mogla biti pametnija. Mogla sam, a nisam htjela… Opijena mladićem čije sam korake itekako poznavala, dopustila sam da me opijenost vodi, a razum ostavila postrani za neke druge dane kao da me ti dani nikada neće stići.

Zarobljena između stvarnosti i mašte, lutala sam od vrata do vrata iza kojih ništa ne bih pronašla, tek beznačajne upitnike u ovom ludilu života. Beskrajna potraga, beskrajno duge noći predanja, a potom beskrajno dugi dani kajanja.

On i ja. Nebo i zemlja. Pokušala sam spojiti nespojivo i naivno vjerovala da je moguće. U lepezi negacija pronašla bih malo, gotovo oku nevidljivo da. Da! Vjeruj u nepostojeće da.

A sada, grcam u suzama svojih grešaka. Utapam se u moru naivnosti i… i ponovo griješim.Jesen je bila na izmaku i polako su se prsti zime uvlačili u svaki ugao grada i svaku poru tanke ljudske kože. Magle su postale gušće i cjelonoćne, a jutra su obavijali prvi mrazevi.

Nevoljko sam ustala iz kreveta premda je bilo blizu podneva, istuširala se i odjenula prvo što mi se našlo u rukama – traperice i pamučnu majicu dugih rukava. Bila je srijeda,a kao i svake srijede našla sam se s Larom na kavi. Osim što mi je bila najbolja prijateljica, bila mi je i vjenčana kuma. Nije postojala šansa da naš dogovor propadne. Nakon udaje, obećale smo si jedan dan samo za nas dvije.

Dok sam ispijala kavu i upijala njen miris te ugodnu toplinu koja je nakon hladnoće i smrada trulog lišća djelovala kao melem na ranu, Lara je živahno okretala stranice modnog časopisa. Časak je zastala i udubila se u čitanje nekog članka.

– Znaš li da se posljednjih godina raspadne svaki četvrti brak? – pitala me pritom ne odvrativši pogled s časopisa koji je očito baratao „važnim“ informacijama i savjetima poput savjeta o kilama ili trendovima zemalja koje su na, gotovo svaki način daleko, daleko od nas.

– Čula sam – brzo sam odgovorila odglumivši nezainteresiranost.

– A znaš li da je najčešći razlog nevjera bračnog partnera? – nastavila je i dalje sva udubljena u sjajne, lakirane stranice.

– Aha – opet sam brzo odgovorila.

– No k vragu, nije li to tužno? Pa rekla bih i jadno. Nikada, ali nikada ne bih prevarila Jakova. A ni on mene – samozatajno se nasmiješila.

O, naravno, poznavala sam taj osmjeh. Bio je to osmijeh zadovoljstva nakon duge, vrele noći. Ali bio je to i osmijeh koji, s jedne strane nisam poznavala, a s druge, osmijeh koji sam morala skrivati. Posljednjih dana sam skrivala sve što sam mogla skrit.

– Halo, Zemlja zove Anu – uhvatila me za rame i lagano protresla. – Što ti je? Gdje su ti misli? Da nije… – opet se lukavo nasmiješila iako mišlju nije bila ni blizu onoga o čemu sam razmišljala. Bila sam daleko, predaleko.

Postidila sam se pred vlastitim mislima. Mučnina mi je dolazila u grlo. Obrazi su mi gorjeli. Poželjela sam isti tren nestati i naći se negdje daleko od jave i svih njezinih istina.

– Nije – protisnula sam pognute glave.

– No što je? Daj Ana, pa meni možeš sve reći – utješno, ali i s jasnom zanimacijom mi je stisnula ruku.

Časak sam šutjela što zbog stida što zbog činjenice da sam ostala bez riječi. Sve su kolale mojim venama, uzburkavale mi misli i noći činile nepodnošljivim morama, ali u grlo nisu dolazile. Izjedale su me iznutra.

– Oprosti – rekla sam tiho. – Ali ja… ja… – promucala sam.

– Što?! – nestrpljivo je izgovorila.

– Imam nekoga – napokon sam izgovorila.

Ana se široko osmjehnula potom uozbiljila. – Misliš, imaš nekoga, „nekoga“?

– Točno. Već se mjesec dana nalazim s jednim tipom. Ma zapravo… Riječ je o Ivanu.

– Ivanu? – zinula je u nevjerici. – Ivan iz srednje?

– Da. Ivan iz srednje…

– Ali… kako? Zašto?

Slegnula sam ramenima iako sam itekako znala odgovor. Stigli su me svi dani gorčine, pretvaranja i… i prepustila sam se muškarcu kojega, uzgred rečeno, nisam ni poznavala. Od srednje škole je prošlo puno vremena i više nijedno nismo bili srednjoškolci s brigama koje, sada znam, ni nisu bile brige, ne prave. Ali, imao je nešto, ono nešto što mi je sve vrijeme nedostajalo i što sam željela vidjeti u suprugu. Kako se dogodilo? Ni sama ne znam reći. Jednostavno se dogodilo. Slučajno smo se sreli pa u ime dobrih starih vremena otišli na kavu. A onda, opet u ime starih vremena, odlučili naći se ponovo čisto da bismo popričali. Susreti su se zaredali i to je to.

Međutim i ono „jednostavno se dogodilo“ nije dovoljno i nema opravdanja. Kada bismo život prepustili takvim trenucima i opravdavali ih takvim šturim riječima, nigdje ne bismo stigli, niti bismo bili sretni, ne uistinu.

Možda sam pala zbog tereta koji sam godinama nosila, ali, neupitno, svalila sam na sebe još jedan čak teži. Bilo je to sebično od mene.

Ali što učiniti? Povratka više nije bilo. Mogla sam u svakom trenu okončati tu ludost, ali nisam. Ne bi mi donijelo olakšanje. Ne bi mi pomoglo ništa osim priznanja, a to je bilo najgore od svega. Ne zbog samog priznanja, nego zbog čovjeka kojemu trebam priznati. Onaj isti čovjek koji me godinama zanemarivao i što sve ne, ipak je na kraju ostao vjeran, a ja, ja sam bila ta koja je učinila gadost.

– I što ćeš učiniti? – pitala me nakon što je shvatila da nemam odgovor na pitanje zašto.

– Priznat ću. Reći ću što sam učinila. To je najpoštenije.

Lara je zavrtjela glavom. – Misliš da je to rješenje? Pa… dogodit će se najgore.

– Znam i to je u redu. Ionako će se jednom otkriti. Ionako nikada nije postojao smisao našega braka.

– Ali… bolje ne – Lara me pokušala odgovoriti ili spasiti od propasti. Kako god, bila sam joj zahvalna, ali odlučila sam.

Dean je sjedio za kuhinjskim stolom i u tišini ispijao kavu. Nasmiješio se ugledavši me, ali i brzo uozbiljio. Prvi put otkada smo, ne samo u braku nego i zajedno, nije pribjegao ustaljenom ponašanju. Nije me robotski pitao što ima, niti me pozvao da sjednem pored njega da zajedno popijemo kavu. Poznavala sam ga više no dovoljno. To nikako nije bio moj Dean.

Tren sam promislila što učiniti. Je li trenutak da otkrijem istinu ili je još jednom kukavički zatajim? Možda je upravo zbog njegovog neobičnog ponašanja bio savršen, ali zbrka u glavi nadvladala je sve odluke, sve moje misli i osjećaje. Pitala sam se jesam li ga ikada uistinu voljela? Jesam li patila zbog neuzvraćene ljubavi ili sam odlučila patiti? Možda sam poput nezrele djevojčice živjela u nekom čudnom svijetu sličnom sapunici. Potajno sam patila i čekala svog princa, onoga koji će me spasiti i usrećiti.

Odlučila sam… Sjela sam do njega ne kako mu ne bih vidjela lice dok ga upoznajem s vlastitom suprugom, nego kako bih posljednji put osjetila njegovu blizinu. Već dugo vremena sjedenje i ležanje jedno pored drugoga bilo je mjerilo naše bliskosti.

Pročistila sam grlo. – Moram ti nešto reći.

– Znam – hitro je odvratio.

Zinula sam u nevjerici. Trebalo mi je vrijeme da posložim riječi, da uopće nešto prozborim, ali Dean mi je olakšao.
– Znaš li tko je Ivan? – pitao me pa odgovorio. – On ti je jedan najobičniji jadnik. Lik kojim možeš lako manipulirati. Znaš li da sam ga zaposlio prije nekih mjesec dana? Znaš li da je toliko ambiciozan da je spreman učiniti sve kako bi se dokopao boljeg položaja?

– O čemu govoriš? – uspjela sam složiti pitanje.

Nasmijao se. – O tebi i njemu. O da, znam. Nećeš vjerovati, ali slučajno sam vidio kada ste se nakon dugo godina prvi put sreli. Vidio sam sreću na tvom licu i odlučio je istražiti. Tražio sam ga da te zavede, da te testira i naravno, pristao je bez ikakva pitanja, dovoljno je bilo moje obećanje da će napredovati. To je bila usluga. Razumiješ?

– Ne – naglo sam ustala. – Možda je tako bilo ispočetka, ali sada nije. Ivan me…

– Što? Voli? – upao mi je u riječ. – Naivna si. Pogledaj – pružio mi je svoj mobitel. – Prelistaj pozive. Prije pet minuta smo razgovarali.

– To ništa ne znači – rekla sam i ne pogledavši popis poziva. – Vjerojatno ste razgovarali o poslu.

– Vjeruj ili nemoj vjerovati, ionako nije važno. Važno je ono što si učinila. Naš brak nikada nije stajao na čvrstim temeljima i mogla si ga davno okončati, ali iz nekog si razloga odlučila ostati u njemu. Vidiš, kako god i koliko god naš brak bio smeće, ja sam mu ostao vjeran do kraja. Volio sam te, jesam, i još uvijek te volim, ali ti si neprestano tražila nešto što si ni sama ne znaš objasniti. Neprestano si me doživljavala kao običnog, nezrelog balavca, klinca koji je zaglibio u pubertetu. Nikada nisi htjela vidjeti koliko sam se promijenio, uozbiljio i… koliko sam se trudio doprijeti do tebe. Vječno, ali vječno si vidjela samo mane i vjerojatno jedva dočekala nekog Ivana koji će te spasiti i oživjeti bajku koja ti je sve vrijeme bila pred nosom. Istina je da prečesto ne vidimo što zapravo imamo.

Poraženo sam se stropoštala u stolicu. Odjednom mi se pred očima odvrtio život s Deanom. Uvijek vedar, nasmiješen. Staložen. Strpljiv. Tužna pogleda nakon mojega ne… Sve vrijeme živjela sam s čovjekom koji me htio usrećiti, a ja sam ga začahurila u prošlosti i vidjela samo ono što je nekada bio.

– Što sad? – kroz suze sam pitala.

Osmjehnuo se. – Ono što je najpoštenije i ono što si tako jako željela sve ove godine: okončaj ovo i budi sretna. Hoće li te usrećiti Ivan ili netko drugi, nije ono o čemu želim razmišljati. Kada odem razmišljat ću samo o jednom pitanju. Tko si ti? Kome sam to poklonio svoje najbolje godine, a na kraju dobio nevjeru – ustao je i zavrtio glavom. – Znam da ćeš misliti da lažem, ali trebat će mi mnogo vremena da te prebolim. No, preboljet ću te, moram – rekao je, izvukao kofer iz spavaće sobe i otišao.

Prepustila sam se suzama svog jada. O kako sam se jadno osjećala. Za osobu koja me neupitno svim srcem voljela imala sam samo ružne misli. Izgubila sam ne samo ljubav svog života nego i život. Nisam vidjela istinu, ali sam okusila njezinu cijenu. Istina me koštala više nego sve laži koje sam sve vrijeme njegovala. Istina oslobađa, ali i stavlja okove tuge. Znam, vječno ću ostati sama i okovana u svijetu koji je bio samo imaginaran, koji sam kreirala za sebe uvjerena da je ispravan. A znate što je najžalosnije? Volim ga. Uvijek sam samo njega voljela i uvijek ću samo njega voljeti… a izdala sam ga.

Božana Ćosić

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete