Ima li nešto na svijetu što je istinski samo vaše? Ima li nešto da bi vam ostalo, kad bi sve što postoji nestalo sa lica zemlje? Nešto u nutrini, što vam organe drži sjedinjenima? Nešto čega se nije moguće odreći čak i ako bi se odrekli postojanja?

Imate li nešto bez čega vaš odraz u ogledalu ne bi izgledao isto? Bez čega svijet za vas ne bi mogao da postoji u ovakvom obliku kakav vam je poznat? Nisu to ljudi. Nisu vam to ni roditelji, ni djeca ni prijatelji ni partneri. Ništa od toga nije istinski vaše. Nisu to stvari. Ni poslovi.

Nešto što nema oblika ni trajanja… Nešto što se ne da iskazati kao ničije drugo sem vaše? Nešto što liči na svilenu himnu vaše duše, dirljivu i razumljivu samo vama?

Nešto što će vam poslednjeg časa na zemlji, izmamiti svjetlosni osmijeh na licu? Nešto zbog čega svakog dana vjerujete da je vrijedan življenja? Nešto što će putovati dalje sa vama, jer je neodvojivi dio vašeg svega? Nešto kao strast? Nešto kao ljubav.

Ima. Postoji.

Jednom davno bila sam sasvim mala djevojčica. Tad nisam poznavala sve oblike ljubavi kao danas. Nisam poznavala svijet van mojih svjetova. Nisam spoznavala da od nekoga zavisim, nisam razumijevala da mi je nešto potrebno da bih bila kao srećna. Tad sam bila slobodna. Tad sam moju pjesmu iz srca mogla da slušam po cijele dane i da me ama baš ništa od toga ne odvrati. Uživala sam istinsku sreću i valjda sam zbog te spoznaje, godinama kasnije ostala riješena da ne pristanem na ništa drugo.

Uslijedile su godine mučnog i hitovitog odrastanja, kad sam zaboravljala svoju pjesmu. Kad sam se pravila da je ne čujem, kad sam je utišavala da bih nekim drugim tuđim melodijama ustupila njeno mjesto. Kad sam se ponašala kao da ne prepoznajem njeno znamenje, kad mi je zvučala glupavo i ružno.

Međutim… Ona nikad, ni na trenutak nije prestala da pjevuši u meni. Godinama kasnije sam je opet glasno pustila. I ako mi se učinjelo da je čujem prvi put, čitavo se moje postojanje usaglasilo sa njom.

Čula sam dobovanje kišnih kapljica i galope divljih konja. Čula sam igre vjetrova negdje u daljini kroz ogoljenu strast moje preplašene duše. Čula sam nove titraje zaboravljenog srca. Mog srca. Onda sam shvatila. Pore na koži dobijamo da bi reagovale na nešto što je naše u biti. Noge dobijamo da bi nas ka tome vodile. Ruke, da to prigrle i ne puštaju. Sve što imamo je u skladu sa pjesmom u nama. U njenom je ritmu i u njenome tonu.

To nešto u nama nikad se neće previše nametati. Neće se imati potrebu nikome dokazivati. Neće se utrkivati sa ničim drugim. Neće imati nikakav cilj. Ali nas nikad neće ni napustiti. Ne jer ne želi, nego jer nema izbora. Jer je sjedinjeno u nama kao rijeka i korito. Kao što ni zemlja ne bi imala smisla kad ne bi išla oko sunca, jer bi se sav njen značaj sveo na ledenu kuglu bez života, tako ni mi nemamo smisla bez naše pjesme. Možemo je odbaciti isto kao istinu. Možemo je naružiti lažima. Ali ona neće postati ružnija. Možda na momente ostane tiša i to je sve.

Kao priča o orlu koji odraste među kokošima. Nije nebo odustalo od njega. Nebo mu je pjevalo, zbog toga ga je orao čitavog života zadivljeno posmatrao. I ako nikad nije osjetio njegove visine prepoznavao ih je kao sopstvene. Ako je umro kako kokoš, onda nije imao smisla.

Kad sam napisala prvu stranicu u svom dnevniku imala sam šest godina. Nisam poznavala gramatiku, ni padeže ni redosled riječi i slova. Poznavala sam jedino svoju prirodnu potrebu da nešto napišem.

Kad sam napisala prvu pjesmicu za školske novine nisam znala čemu ona služi. Nisam shvatala da bi to neko mogao pročitati ili čak voljeti.

Kad sam tokom puberteta bila nepresušni izvor patetičnih tekstova nisam ni planirala da ih pokažem nikad nikome. Bila sam udružena sa svakom vrstom hartije koja mi je padala pod ruku i na svakoj sam ostavila nekakav zapis o određenom trenutku. Rado se vraćam svojim švrljotinama, samo jer one jedine svjedoče o meni pravoj. Niko me nema sposobnosti upoznati bolje od žutih stranica mojih dječački ispisanih redaka. Kao iz maglovitih sjećanja, nadzire se uvijek ista prilika mene. Mene obuzete onime što radim. Mene voljene od onoga čemu se dajem.

Danas, kad imam na desetine objavljenih tekstova i dalje ne znam gdje sam se zaputila. Ali i dalje čujem istu pjesmu…

Ima nešto što je istinski samo moje. Nešto što bi mi ostalo i kad bi nestao čitav svijet oko mene. Nešto unutar mene, što mi organe drži sjedinjenima. Nešto čega se ne bih mogla odreći pa kad bih se taman odrekla i samog postojanja.

Nisu to ljudi ni stvari ni poslovi. To je nešto iznad svega. Kao himna samo mojoj duši, dirljivo i razumljivo samo meni. Nešto kao ljubav. Nešto kao strast.

Jo

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari