Skriveni simptomi…

Kad sam je zadnji put vidjela, prije svog odlaska u Barcelonu, bila je vidno iscrpljena. Nenaspavana, daleka i snena, s podočnjacima ispod očiju, sjedila je na trijemu kuće i pušila cigaretu. Znala sam da je jako pogodila vijest da odlazim. U par godina raspale su se sve iluzije koje smo gajili kao klinci, i njoj je to najteže palo. Nas dvije i ostale smo poput nerazdvojnih ameba, koje su još uvijek pokušavale dokazati ostalima kako se sve može kad se dovoljno potrudimo. Govorile smo im da Sunce nigdje ne grije kao kući, no vremenom sam shvatila da kuću stvoriš sam sebi, tamo gdje si pronađeš utočište.

„Hej amiga, nadam se da ne smetam.“

„Ti? Ti uvijek smetaš“ – nasmijala se i uvukla džinovski dim cigarete u pluća.

„Mislila si sprašiti da se ne vidimo?„

„Ne, što ti pada na pamet, kao da bih i mogla pored tebe? Ti, koja si me pratila čak i kad smo kod None krali trešnje, iako je bila najopasnija baba u selu. Ti si tu uvijek. „

I bila je zaista. Mogla je ponijeti dosta više tereta na svojim leđima od svih nas. Nije joj bilo žao niti jednom, kad su njene ruke počistile tuđi nered. Nasmiješila se i zagrlila me. Znala sam da u svom dubokom udahu krije olovno teška slova, koja su dostojno trebala preći preko usana. No, najteže ih je bilo izgovoriti bez prožete boli. Čudila sam se kako joj poslije svega srce nije zgaženo od poraza, ponos mrtav zbog izdaja i obmana, no jedini umor koji je odavao, krio se na njenom licu. Uz posao, i dvije princeze koje je odgajala, muža koji nije previše mario za njena očekivanja, držala se kao i uvijek. Nasmijana, buntovna, tvrdoglava.  U inat životu.  U inat svim inatima koje je vodila do tad.

Godinama našeg druženja doživjele smo svega. Od klinaca iz osnovne škole, do srednjoškolki dobrih ocjena, ali bome i buntovne naravi, studentskih dana, koje su i napravile najveće uspomene, sve do sadašnjosti u kojoj smo se borili za perspektivu i budućnost.  Bila je odličan pokazatelj ostalima kako se pokloniti izazovu i pojesti ga za doručak. I svi su to vidjeli i znali. Svi osim nje su vjerovali, jer ona to nije vidjela ni kad bi uspjehe držala u ruci. Jedino je kćerke nastojala zaštititi od prljavštine svijeta u kojemu su živjele, no još ga nisu bile svjesne. Kad bi se stvarnost života i realnost u kojoj živimo spustila tako nisko, da ne bi vidjeli prsta pred okom, govorila je često o svojoj babi.

„Slušaj, šta je Ružu sve pregazilo, a opet je svako jutro ženstveno vezala sijedu kosu u rep, a onda išla momački da siječe drva za ogrijev. Da spremi obrok djeci, jer je siromaštvo bio glavni problem zajednica. Da bude prava žena. Jaka kao stijena. Da plače skrivena u kutak kućice, gdje se suši meso i pravi zimnica, jer je to bio njen kutak.  Ruža je simbol izdržljivosti. Jesmo li ih naslijedili, ili nismo.“

S Ružom je završavao bilo kakav oblik rasprave, i nastavljala je po svom.

Taj dan smo dugo sjedile na trijemu, i razgovarale. Nije mi dala naslutiti da je upoznala prijatelja koji je nepozvan došao u njen život. Jer je znala da nigdje ne bih otišla, i da bih prilika koja se dobiva jednom, bila potrošena. Nabacila mi  je osmijeh, i dala snagu da odem.

„Što me  grliš toliko, misliš li se vraćati mala? Ha? Nego, prije da si ovamo, nego što si tamo.“

„Naravno, bez tvoje višnjevače ne idem nigdje. A i vrijeme će ti proći dok me ne bude, nećeš se ni okrenuti, vratit ću se kući.

„Čekamo te ja i princeze. Onog dana kad dođeš, čut će me Hercegovina kako vrištim. Javljaj se, nemoj da ti mater moram zvati da ti legne na kosti.“

Grlile smo se dugo. Dugo. Čak sam se i nasmijala kad je rekla da muža nije grlila toliko, ni kad su se spasili od bankrota izazvanog vremenskim nepogodama. Upila sam joj miris kose i ponijela ga sa sobom. Sjaj u njenim očima koji je obećavao da postoje ljudi, dobri baš onoliko kako ih je zamišljala.

U Barcelonu sam krenula rano ujutro. Teško, ali morala sam. No, tješila sam se da je to moja nagrada za trud koji sam gradila toliko godina. I radovala sam se, lagala bih kad bih rekla da nisam. Novi život i novi početak.

Prvih dana sam se pokušavala uklopiti u život koji mi je puknuo šamar čim sam izišla iz aviona. No, od dana rastanka sa Tanjom, osjetila sam nemir koji nisam znala definirati. Objasnila sam ga kao strah od noviteta, strah od neuspjeha, i nostalgija za onim što sam ostavila. Objasnila sam ga kao bilo kakav realan razlog koji je mogao biti uzrok. No, ona se javljala sve rijeđe. Pisala često, no rijetko je htjela da uključim video poziv. Nije imala vremena, djeca su spavala, Marko je bio ljut i nije bilo vrijeme za razgovor. Takvi i slični razlozi pitali su svaki dan moje biće da li nam je išta iskreno u životu ? Jesmo li jedni za druge tu iz lažnih potreba, ili smo zaista bili prijatelji? Prijatelji, postojite li? Ili smo povezani samo dok trebamo jedni drugima. Jesu li godine bile iskrene? Suze, smijeh, pustolovine koje su nam živote odredili baš na trenutne odrednice? Ili baš sve moramo uništiti ?

Pola godine poslije mog odlaska, rano ujutro, probudila me zvonjava telefona.

„Halo? „

„ Hej djevojčice, Tanja je jutros umrla. Nije dala da ti kažem da je rak pobijedio sve njene bitke i borbe za samo pola godine. Saznala je za bolest par dana prije tvog odlaska, no nitko od nas nije smio da ti kaže ništa o tome. Dođi za Hercegovinu, mislim da bi htjela da budeš tu“.

Ukočila sam se. Protrljala oči, uštipnula se, vidjela da sam budna, a onda se uštipnula ponovno.  Je li moguće da se ovakve stvari dogode? Šta su mi upravo izbrbljali na slušalicu, i zašto misle da su takve šale dopustive ? Dobro, znam da je moguće, ali to ne znači da trebam shvatiti razlog toga.  Bože, znam da ti treba anđela, ali anđeo je trebao i njenoj djeci. O čemu pričam? Što se uopće dogodilo? I zašto ti je uopće ona trebala?

Prošlo je izvjesno vrijeme, a još nisam našla odgovor na ta pitanja. Mislim da ih neću ni naći.  Kopaju po srcu i ostavljaju ožiljke, bezobrazno šuteći i ne davajući mi nikakvo rješenje. Barem ni prinudno. Ni uvjetovano. Ni zapovjedno. Ništa osim tišine i eha u daljini.  Ništa osim nade da ću jednom moći shvatiti zašto.

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari