gazdina djeca amazonke aportal šef usputna misao

Puno nas radi godinama u istoj firmi, dajemo se maksimalno u posao, na neki način je doživljavamo kao dio sebe. Vlasnik, šefovi, zaposlenici… Svi se osjećamo nekako kao obitelj. I tako godinama, prođu, niti ne osjetite.

Cijelo to vrijeme vlasnik ima malu djecu, koja su gle čuda uglavnom svima slatka, pametna, da ne nabrajam dalje. On kao vlasnik nije imao bas previše vremena za usaditi im neke temeljne zivotne vrijednosti, osim što bi ih obasipao darovima kupujući tako njihovu ljubav u nedostatku slobodnog vremena koje bi posvetio njima. I tako iz godine u godinu, djeca su porasla, vlasnik ostario, ni mi nismo mladi više, sasvim neprimjetno djeca uđu u posao.

Riješeni bilo kakve empatije prema nama koji za njih radimo, od kojih usput rečeno i oni žive polako počinju mentalno iscrpljivanje, traže nemoguće od svakog ponaosob, čak naglas počinju vikati da smo preplaćene lijenčine, dok oni kao gazdina djeca naviknuta na luksuz, sasvim normalno gledaju kako trebaju pratiti trendove novih iPhone modela, markirane odjeće, putovanja na mondena mjesta itd.

Trenuci su to kad se zapitaš gdje si ostavio kosti, za čiju korist si radio, kad ti se počinje sve gaditi. Koliko vas ima problema sa gazdinom djecom? Ja ih osobno ne mogu prožvakati, razmišljam dok još mogu da promijenim posao, da odem. Ne treba mi da me maltretiraju ljudi koji nemaju nikakve ljudske vrijednosti. Čak mogu reći da imam alergiju na ljude koji su gazdina djeca.

Lijep vam pozdrav, odoh potražiti novi posao, mir, zadovoljstvo. Gazdinoj djeci sve najbolje želim, uprkos svemu.

Anonimno

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari