Iznad svih, Hrvatska!

Koncert nije za nacionaliste, rasiste, šoviniste i ostale šupke. Ovim riječima je Dubioza kolektiv otvorila svoj koncert, a ja ih posuđujem u najavi ove kolumne. 😉

Koliko vam je važan osjećaj pripadanja i je li to dobar razlog ostanka u bilo kojem odnosu? Priznajem da je meni osobno osjećaj pripadanja na vrhu životnih prioriteta. Toliko mi je važan da imam nekoliko usporednih životnih krugova kojima pripadam. Nije mi dovoljno imati samo jedan pa tako imam prijatelje oduvijek, prijatelje za izlaske, prijatelje za književnost, prijatelje s posla, mame iz škole i vlastitu obitelj koja je naravno moj najdraži krug. A onaj osjećaj kad kreiram ili sudjelujem u kreiranju nekih novih krugova je nešto najljepše. Pripadati je lijepo. Obožavam to.

Ali ponekad se dogodi da osjetimo da pripadnost određenom krugu slabi, naša emocija se iz one euforične mijenja u onu koja propitkuje, kritizira i sumnja. To je uvijek dobro jer nam daje priliku da iznova potvrdimo da pripadamo zato što želimo, a ne zato što smo robovi navika. Iznad svih krugova mora biti naše uvjerenje da je to za nas ispravno i da krugu pripadamo jer je to pravi odraz nas, našeg karaktera i nešto što nas usrećuje.

Ali iako je to meni visoko na listi prioriteta, svjesna sam da mnogim ljudima pripadanje nečemu zamjenjuje osjećaj (ne)pripadanja samome sebi, odnosno s prihvaćanjem identiteta određene grupe lakše podnesu to što nemaju dovoljno vlastitih interesa. Danas, u doba Interneta, mnogi ljudi su našli sebi slične i sad postoje klubovi osoba koje izrađuju makete, bave se vrtlarenjem, roditelji su djece određene dobi, strastveni igrači on line igrica ili se oduševljavaju što interes za rijedak i pomalo čudan hobi sada imaju s kim podijeliti.

Vjerojatno najjadniji i u stvari prilično opasan primjer su ekstremisti bilo koje vrste. Iz viđenja svi znamo nekolicinu osoba za koje nitko ne zna od čega žive ili čime se bave. Često su glasni pa ih je teško ne primijetiti dok hodaju i izvikuju svoje stavove, pa imamo ekstremne desničare koji su zaglavili u prošlosti, navijače čije navijanje je najčešće pokazano iskazima buntovništva i kršenja pravila,ali i druge uvjerene pripadnike krugova koji su jedini ispravni, najpametniji, najbolji, ma u biti oni su sami sebi sveti. Ljudi su to koji snažno pripadaju tom krugu, ali ostali krugovi koje bi (normalno) usporedno trebali imati su prilično suženi, reklo bi se da nemaju baš previše interesa. Ni ne treba im. Dovoljno je u svakom danu znati da je iznad svih Hrvatska/njihov klub/nešto treće i to je vrh.

I iznad mene je Hrvatska, ali to me potiče da širim ljubav, a ne mržnju prema onima koji su na bilo koji način drugačiji od mene. Jer i iznad Hrvatske i iznad svih ostalih zemalja je isto nebo sa istim zvijezdama i samo je jedan izbor – kakvi hodamo ispod zvijezda. I ako ja i jesam čuđenje u svijetu, neka me. Neka svih nas koji se čudimo zvijezdama i nebu koje im je dom.

Zanimljivo kako u naprednim sjevernim zemljama koje u zadnje vrijeme uporno proučavamo i divimo se njihovom stilu života i standardu takvo razmišljanje nije rašireno. I to samo iz dva razloga. Prvi je taj što većina ima dovoljno resursa da pristojno živi i interes su joj hobiji i podizanje kvalitete vlastitog života pa zbog toga nema vremena ni volje za nabrijavanja tipa „iznad svih samo ja“, a drugi taj što su državni propisi takvi da štite manjinu. Opet, razlog tome je što većina ima dovoljno i nije ugrožena jer ne vrijedi ona naša „mi ionako nemamo ništa, još da i njima dajemo“.

Al’ čime se mi nosimo? Promotrimo pažljivo riječi naše popularne pjesme: „Nek’ te rani kora kruva, kapja vina, zrno soli, nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli“. U sklopu toga je i da sin nigdje ne smije ići. Al ne zato što mu je skromnost vrlina pa je sretan i u životu mu je dovoljna kapja vina, nego čak i ako ima samo kapju vina (makar crk’o) Hrvatsku sin ima da voli. Ma što mi to sebi radimo? Gle. I meni je ova pjesma dobra, podsjeća me na mog dragog šogora i noć koju smo ju skupa pjevali.  Al osim zabavne komponente, poruka me, eto, neopisivo živcira. Zašto tako odgajamo djecu? Nema veze ako je teško… al’ Hrvatsku sine voli. Zašto ih ne odgajamo tako da znaju da zaista živimo na najljepšem mjestu na svijetu, ali da život koji bi nam dao samo kapju vina ne prihvaćaju zdravo za gotovo i za sebe traže bolje. Naš generalni odgovor na krizu u kojoj živimo je 1. (nazadno) domoljubni – makar i u siromaštvu ostajem tu, ne treba mi ništa dok je meni moje domovine, ili 2. odlazak u razvijene zemlje. Zašto na samo godinu dana ne zaboravimo da smo “veliki domoljubi“ i počnemo pričati o drugim temama, rastu gospodarstva, znanosti, poboljšanju školskog sustava? Ono, da stavimo moratorij na teme velikog domoljublja. Jer floskula zvana „moj tata je jači od tvoga“ je kompleks koji smo valjda trebali nadići u vrtiću? A ako nismo, pozivam nas sve da odrastemo.

Ima nas još. Koji smo tu. Nismo otišli u Njemačku i ježimo se pri pomisli da ćemo biti sretni ako nam je kušin stina, samo zato jer je to naša stina. I ja obožavam svoju zemlju, odgajana sam tako i osjećam to cijelim srcem. Ali samo domoljublje, ili još gore, skrivanje iza domoljublja, nije dovoljno. Potrebna je šira akcija, manje šutnje, a više djelovanja. Jer što smo udaljeniji od spoznaje da zaslužujemo ne biti zabrinuti i zadovoljni „korom kruva“ to nam se dalje čini mogućnost da imamo dovoljno. A imamo pravo biti na svome i živjeti boljim životom. I to pod hitno, dok nas je još dovoljno voljnih koji uopće možemo pokrenuti stvari na bolje.

A da je jedino što je dovoljno za kvalitetu čovjeka biti domoljub, onda bi i Davor Šuker danas bio popularniji, zar ne? 1998. godine bio je naš heroj, obožavali smo ga. Koliko ga vas obožava danas? O tome vam pričam… Moramo imati kriterije i držati ih se. A što su ti kriteriji više utemeljeni na zaslugama, vlastitom radu i napretku, to ćemo ih više cijeniti i težiti njihovom ostvarenju, i za sebe i za druge.

Sve vas ljubi domoljubno raspoložena Anita.

Anita Šošić Ratkić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete