budućnost, duša, nada, ljubav, potpisujenb

Nela Baričević: Što te čeka…

„Kada bih ti pružio priliku da saznaš što te u budućnosti čeka bi li ju iskoristila?“ – pitao me starac tog tmurnog jutra na meni najdražem jezeru čija je, vjetrom namreškana površina, stajala ukrašena otpalim lišćem s obližnjeg drveća.

U trenu nastupim kao da sam jedva dočekala da pred nekim strancem istresem dušu. Da bez promišljanja odbacim teret prošlih mjeseci, ogulim ga sa sebe i tako se pripremim za posve novo ruho.

„Bi.“ – rekoh pa nastavih: „Tko ne bi htio saznati koje ga prepreke i nevolje čekaju na putu? Recite mi… tko ne bi htio biti pripremljen za budućnost? Tko ne bi htio znati kome povjeriti svoje povjerenje, kome odati svoje tajne, s kime podijeliti svoju ljubav? S druge strane, tko ne bi htio znati pred kime da šuti svoje dubine? Da se ne ogolijeva? Da se ne izlaže?“

„Dijete moje… još u tvojoj duši vile djetinjstva plešu svoje plesove, još su ti sjećanja na prije spavanja pročitane bajke suviše živuća, još ti majka drži svijeću u nesigurnim noćima.“ – odgovorio je zamahnuvši glavom u znak neodobravanja.

Šutke sam stajala na mjestu razmišljajući o njegovim riječima, kad je nastavio: „Pusti mene starca. Ako je i zvučalo grubo ne uzimaj za zlo. Daj priliku tom zelenom srcu da dozre i ne puštaj otrove preblizu kako ne bi istrunulo.“ – nakašljao se pa dodao: „Budućnost je, dijete moje, puki rezultat zbrajanja i oduzimanja od ovoga što je danas.“

Nezadovoljno sam uzdahnula.

„Zanima te formula? Dovoljno je da ti kažem kako zbrajanju podliježu: ispunjena duša, njegovano tijelo i čistoća srca. Oduzimaju se pak: neispunjena obećanja, toksični odnosi i nemarnost spram onoga što potiče tvoj intiman rast. Po dolasku do rezultata znat ćeš. Točno ćeš znati što u datom momentu znati trebaš.“

„Glupost. Što ću tim računanjem dobiti?“ – obrušila sam se na njegovu teoriju.

„Vrlo je jednostavno. Ako po završetku računice budeš u plusu na pravome si putu. Suprotno tome, ako ti je rezultat zaglibio u duboki minus vrijeme je da upališ alarm i mijenjaš odnos spram sebe i drugih. Naposljetku, nema toga rezultata niti toga bića koje ti može reći da mirno sanjaš i da budućnost prema tebi neće biti gruba. Takvo što ne postoji!“ – sažalno me pogledao: „Bit će grubo. To je u definiciji života tako. No, neovisno tome, tvoji su plusići poput joker karte. Svaki puta kada te život opali minusom iz vlastitog džepa, ako si u plusu ti imaš spreman odgovor. Bistrina i ispunjenost tijela, srca i duše kao od šale konkurirat će svakoj nedaći koju je budućnost smjestila na policu tvoga života.“

Približi se korak pa me potapša po ramenu: „Najbolje ćeš lekcije izvlačiti iz najtežih situacija. Iz svoje brbljavosti kada si trebala, a nisi znala, šutjeti. Iz svojega ogolijevanja i izlaganja duše svoje onima kojima nisi trebala. Ali nisi znala da nisi trebala i stoga je u redu!“

Piljim u njega tresući se. Iskreno, ne znam je li to do ovog minusa vani ili do divljanja srca i uzbuđenja cjelokupnoga bića uslijed upijanja ovih lekcija.

„Čak i ako si najbolji igrač graničara u svojoj ekipi pa vješto izbjegavaš svaki udarac života, to samo znači da na kraju ostaje vas dvoje. Ti i tvoj konačni protivnik. Najveći minus. Golemi, golemi udarac koji se sprema ići direktno na tebe. Uzeti zalet i samljeti te.“ – raširih oči u strahu i pomnije naćulih uši: „Tako je. Sustići ćete sva tvoja bježanja. Jednom se i s tamnom stranom moraš suočiti. Progutati gorčinu pa naučiti kako se od nje izliječiti. Što te nije dotaknulo, nije te naučilo. Zato rast pod staklenim zvonom i nije nešto što život nagrađuje kakvim zlatnim priznanjem. Baš suprotno, jednom će život uzvratiti za sva skrivanja, bježanja, žmirenja.“

„Onda ne treba težiti otkrivati budućnost unaprijed?“ – upitah: „Onda je bolje da ne znamo?“

„Ma i ne radi se toliko o samome aspektu otkrivanja koliko tendenciji ljudi da onda ispravljaju sve što se čini kao potencijalno težak izazov. Želimo da nam u životu prolazi glatko, a ne vidimo da se naše najveće snage rađaju u trenucima podnošenja naših najvećih boli. I ne vidimo da našu najveću radost razaznajemo u trenucima naših najvećih patnji.“ – odgovori mi.

Pomislih pa zaključih da zbilja jest tome tako.

Stojiš li neprestano na svjetlu, manično bježeći od makar kakva tračka tame, još jedna svjetlost tvome životu znači tek minimalnu promjenu. Kratkotrajnu zahvalnost. Primanje po inerciji. Suprotno, obavija li te tama, gacaš li nepoznatim putevima, i najmanji će se tračak svjetlosti u potpunome crnilu činiti kao najveća prilika. Kao najšire primanje u zagrljaj od strane života.

„Pitaj me opet!“ – rekoh mu.

„Kada bih ti pružio priliku da saznaš što te u budućnosti čeka bi li ju iskoristila?“ – ponovio je svoje pitanje starac tog tmurnog jutra na meni najdražem jezeru čija je, vjetrom namreškana površina, stajala ukrašena otpalim lišćem s obližnjeg drveća.

„Ne bi.“ – odgovorih i odlučno pored toga stavih točku.

Blago se nasmiješio i potapšao me: „Bravo, bravo… tako treba. Pišem ti plus.“ – odgovori mi taj strani starac i krene dalje.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete