iluzije i snovi, alispahić mirnes, horor, spiralno stepenište, priča, horor, amazonke, aportal

Spiralno stepenište IV dio: Kraj

Otvorio sam oči, u prvi tren nesvjestan gdje sam, pitajući se da li je sve to bio samo košmar. Sunčeva svjetlost je prodirala u sobu, toplo me milujući po licu. Shvatih da ležim u krevetu. Majice zalijepljene za tijelo, natopljene znojem. Jastuk ispod moje glave također. Pridigao sam se na laktove, gledajući po sobi. Djelovala je kao i obično.

 Nesvjesno, pogled mi odluta ka slici. Na prvi pogled, sve je bilo isto. Čovjek, strah u njegovim očima, tama oko njega. Međutim, gledao sam u nju, ali sam je odbijao vidjeti. Šta ako košmar nije bio košmar? Šta ako svijeća doista dogorijeva? Šta će se desiti kada dogori?

Polako spustih pogled na svijeću, škiljeći, pokušavajući izoštriti pogled. Srce mi stade u trenu. Nemoguće. Svijeće jedva da je bilo u tanjiriću. Fitilj samo što nije potonuo u lokvicu otopljenog voska.

To je bilo nemoguće. To je obična slika. To se ne može događati. Ludio sam. Poludio sam. To je bilo jedino objašnjenje.

Iskočio sam iz kreveta i prišao slici. Nisam se varao niti sam ludio. Svijeća je bila tek otočić u moru istopljenog voska. Trebalo mi je svježeg zraka. Nešto me je gušilo, pritiskalo mi grudi poput planine. Teško sam disao.

 Priđoh prozoru i posegnuh za ručkom. Nije reagovala. Koliko god ja pritiskao i stiskao, prozor se nije otvarao. Tada sam uhvatio svoj odraz u staklu. Isti onaj iz sinoćnjeg košmara samo što je imao dodatak. Stotine sitnih rezova po mom licu, poput posjekotina od britve, su krasile moje upalo lice obraslo bradom.

 Uspaničeno posegnuh za mobitelom. Pozvat ću nju. Pozvat ću je u pomoć. Doći će. Izbaviti me. Pozvat ću je i izaći iz ateljea. Sačekat ću je ispred zgrade. Moram… disati… ne mogu…

Okrenuh broj, nije bilo signala. Mobitel je bio mrtav. Plakao sam i urlao na mobitel. Zvao u pomoć, ali uzalud. Niko me nije čuo osim tišine s druge strane linije.

Nakon što se ni ulazna vrata ateljea nisu htjela otvoriti, obuze me još veći očaj koji zavlada mojim bićem. Lupao sam i lupao o vrata, ne bi li me neko čuo i došao u pomoć, ali uzalud. Naslonih se na vrata i skliznuh na pod.

Zarih lice u dlanove. Drhtao sam kao list na vjetru. Tresao se nekontrolisano sav. Suze mi potekoše niz lice i u silnom očaju, od nemoći da išta učinim, zgrabih bradu prstima i naglo trznuh. Oštar bol me probi i ja vrisnuh, ruku punih dlaka moje brade.

Ni sam ne znam koliko sam sjedio tu, u hodniku, izgubljen u lavirintima mog očaja i nemoći. Očajavao sam nad svojim ludilom i svojom kletom sudbom. Podigoh pogled i vidjeh da sunce zalazi.

Ustadoh i pođoh ka slici. Još jedna noć, još jedan košmar. Još jedan dio mog razuma odlazi. Ne, to se neće desiti. Ovo se ne dešava. Sve sam umislio. Tama koja boravi u ćošku moje sobe ne postoji. Čovjek koji izlazi iz slike ne postoji. Sve sam to umislio. Takve stvari jednostavno ne mogu postojati.

Izaći ću iz ovoga i otići do nje. Vratiti je nazad. Pokazati joj da se mogu boriti s ovim. Ovim utvarama mog uma.

Ugledavši sliku, ustuknuh. Ne! Ne! To nije bilo moguće. Srce mi poče lupati, a suze opet nekontrolisano potekoše niz lice.

Padoh na koljena, nemoćan pred prizorom koji ugledah i zabih lice u dlanove. Čovjeka na slici više nije bilo. Svijeća je izgorjela do kraja. U posudici samo lokvica istopljenog voska.

Ne gasi svjetlo. Doći će po tebe. Njegove riječi mi odjeknuše u glavi. To je to. Morao sam upaliti svjetlo. Ono će ih rastjerati.

Ustadoh, pun elana i nade koji se raspršiše poput pješčanih kula pod udarcem noge, kada prekidač svjetla ne upali sijalicu. Probah opet. Ništa. Bjesomučno pritiskah prekidač, ali ništa. Svjetla nije bilo. Od silnog bijesa udarih pesnicom u prekidač. Plastika puče. Nešto kvrcnu i u mojoj šaci.

Vrisnuh od bola, ali se nisam imao vremena obazirati na njega. Držeći šaku, koja je sve više oticala, uz tijelo, potražih svijeću u pretrpanom špajzu. Među gomilom boja, štafelaja i ostalih gluposti, pronađoh svijeću. Tek polovinu tanke svijeće, kupljene za romantičnu večeru koju sam priredio njoj za godišnjicu braka.

Ovaj put će poslužiti da spasi mene od nadolazeće tame. Mrak je već pao i Mjesec je odavno izašao na oblačno nebo. Morao sam požuriti. Krajičkom oka sam vidio kako se u ćošku sobe opet formira onaj isti obris. Došao je po mene.

Užurbano sam kopao po stvarima, preturao, bacao, tražio upaljač ili šibicu, ali ne nađoh ništa. I po prvi put u svom životu prokleh dan kad odlučih prestati pušiti.

Jeza mi se podiže uz kičmu. Njeni ledeni prsti zagrebaše duž mojih leđa i ščepaše me za potiljak. Držao sam svijeću u ruci, bojeći se okrenuti preko ramena jer sam znao šta me čeka. I bez okretanja sam znao da ljigavi pipci grabe prema meni, u želji da me odvedu sa sobom. Sklopih oči i dozvah njeno ime.

iluzije i snovi, mirnes alispahić, horor, spiralno stepenište, aportal, amazonke

Stajala je usred ateljea, gledajući u ono što je on nazvao svojim novim slikama. Onog dana kada joj ih je otkrio, kada nije zaplakala. To joj je bio definitivni znak da ga je izgubila ponovo. Ovaj put zauvijek, kako su joj rekli na klinici.

Liječnici su rekli da ne znaju šta mu se desilo. Da se nalazi u nekoj vrsti katatoničkog stanja, nesvojstvenoj njegovom stanju i nisu imali pojma hoće li će se ikada vratiti.

Pronašla ga je takvog tog jutra nakon što ju je nazvao, vrišteći i plačući na telefon, govoreći stvari bez smisla. Dozivala ga je, ali je nije čuo. Jedno vrijeme se lomila, dvoumila se. Pitala se ima li smisla opet probati. Koliko joj je samo puta rekao da više neće prestati piti lijekove i onda bi ih prestao piti čim bi pomislio da mu je bolje.

Razumjela je ona njega i njegove povode za to. Dok je bio na lijekovima jedva da su vodili ljubav. Lijekovi bi ga umrtvili za bilo šta. Jedva da je stvarao. Kao da su mu glavne sklopke mozga bile isključene dok je pio lijekove, ali je opet bio njen. Bez lijekova bi jednostavno nestao u jednom trenutku, postajući neko sasvim drugi. Neko sa kim više nije imala snage boriti se.

Srce je prevladalo, kao i obično. Možda i ne bi, ali nešto je bilo u tom njegovom pozivu. Nešto što dosad nije osjetila. Ispostavilo se da je bila u pravu.

Gledala je u te silne spirale i nejasne mračne oblike našvrljane po platnima i zidu ateljea. Šta li mu je prolazilo kroz glavu? Šta ga je mučilo u tim trenucima? Trebala sam prekinuti to ranije, korila je sebe. Trebala sam ga natjerati da odemo doktoru. Ne bi došlo do ovoga. Ali ga je pustila jer je bio sretan nakon dugo vremena. Voljela ga je gledati sretnog. Podsjećao ju je na starog sebe, onog iz prošlih dana.

Pogled joj pade na tu sliku. Onu sliku. Od tog dana je sve krenulo nizbrdo. Dana kada ju je donio s autopijace, pričajući kako mu ju je poklonio neki starčić bez očiju. Kako je samo mrzila tu sliku. Nešto u njoj je bilo zlokobno. Nešto što ni sama nije mogla objasniti, ali je postojalo. Izazivalo je jezu u njoj od prvog trena kada ju je ugledala.

„Prokletinjo“, procijedila je kroz zube.

Prinijela je stolicu i popela se, odlučna da strgne tu prokletu sliku sa zida, krivca njihove nesreće i uništi je. Dok je petljala s njom, pokušavajući je skinuti, nađe se oči u oči s likom sa slike. Gledao ju je ravno u oči, uplašenog pogleda, usta otvorenih u nemušti krik.

Tada ga pogleda, ali zaista ga pogleda. Nevjerovatno, pomisli. Kako to nisam ranije primijetila? Mogla se zakleti da to prije nije bilo. Čovjek na slici je imao njegove crte lica, nešto mutnije i nejasnije, ali to je bio on. Njegove oči i njegove ruke. Svašta. Odmahnula je glavom. To je nemoguće. Sigurno joj se učinilo. I otkud taj nemušti krik? Nije li imao zatvorena usta? Bila je sigurna da jeste.

Slegnula je ramenima. To joj se samo činilo od silne želje za njim. Nedostajao joj je. Nedostajat će joj, ali jutros je dobila nalaz. Bila je trudna. Ona noć kada su posljednji put vodili ljubav je urodila plodom. Barem je imala čemu da se raduje u silnoj tugi koja ju je pogodila.

Ipak, slika je morala da ide. To je čvrsto odlučila. Uništit će je, da je više niko ne gleda. Odnijeti i zapaliti.

Soba obloženih bijelih zidova, ponegdje poderanih napadima onih koji su prije boravili u njoj. Punjenje je stršilo vani. Ali on se nije obazirao na to. On je gledao u jednu tačku, poluotvorenih usta, lica punog sitnih rezova. Ruke su mu bile sklopljene na grudima, vezane rukavima na leđima. On se nije obazirao ni na šta.

Bio je izgubljen u bespućima svojih nekada užurbanih misli, koje je sada zamijenio mir i tišina, negdje hiljadama svjetlosnih godina daleko, u pustopoljini koju je sam sagradio.

Kročio je kroz tamu, s bakljom u ruci, uz duge spiralne stepenice svog uma. Odlučan, s jednim jasnim ciljem pred sobom. Njom. Bio je odlučan vratiti joj se.

I dok negdje daleko, u nekom drugom svijetu, plamen guta platno i raspiruje tamu pred čovjekom, tu u njegovom svijetu, tom mračnom spiralnom stepeništu koje se gubilo negdje u tamnim visinama, njegova baklja se ugasi i on ostade u mraku.

Bespomoćan krik iz dubine njegove duše odjeknu stepeništem kroz tamu, odbijajući se o zidove.

Na hodniku se začuše užurbani glasovi i ključ se okrenu u bravi.

KRAJ

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste. P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete