Nikola Tesla, Dax

Zašto nikada neću biti Nikola Tesla

Jedna priča kaže da je Nikola Tesla nekom prilikom rekao kako može biti savršeni ljubavnik, savršeni otac i savršeni znanstvenik. Međutim, nadodao je i kako u isto vrijeme može biti samo jedno od to troje pa je odlučio biti savršeni znanstvenik.

I zaista, nikada se nije ženio niti je imao djece, navodno nije imao ni ljubavnica, a svi dobro znamo koliko su velika njegova postignuća. Kada sam po prvi put zakoračio u zgradu fakulteta kojega sam upisao, sam sebi sam obećao da ću biti savršeni znanstvenik. Ne, ne onaj koji nikada ne pogriješi, jer svi mi griješimo i greške često dovedu do novih otkrića. Želio sam ići Teslinim putem. Tada sam u ovoj izjavi s početka vidio inspiraciju, zacrtani put kojim želim ići. Posvetio sam se studiju možda i više no što sam trebao. Kemija je od uvijek bila moja najveća ljubav a sada sam konačno učio ono što volim. Dane sam provodio na predavanjima i u laboratoriju, noći nad knjigom. I tako punih četiri godine. Rutina je nešto što volim i u što vjerujem. Rutina daje osjećaj sigurnosti, a ja sam svoju sigurnost pronašao.

Nekako sam u to vrijeme počeo pratiti Uvod u anatomiju, ili kako se u izvorniku zove Grey’s Anatomy. Volio sam tu televizijsku seriju. Još je  uvijek pratim, mada je već odavno počela pucati po šavovima i bilo bi lagano vrijeme da se okonča. Tada mi je kao zapravo i mnogim drugim fanovima najdraži lik bio Christina Yang – briljantna stažistica koja se rukama i nogama borila odraditi što više operacija, steći što više iskustva i jednostavno – biti najbolja. Upravo je ona bila sve ono što sam i ja htio biti – potpuno predan poslu, osoba koja drži sve konce u rukama, koja uvijek zna što napraviti i na kraju, osoba koju ne sputava privatni život. Želio sam se u potpunosti posvetiti znanosti i živjeti za svoj posao, postati ugledno ime koje je i izvan domovine poznato po svojim sposobnostima i otkrićima. Želio sam biti Christina Yang. Želio sam biti onaj netko koji se uvijek ističe svojom darovitošću, koji je toliko uporan i motiviran da potrebu za spavanjem svodi na minimum samo kako bi imao više radnih sati i postignuo što bolje rezultate. Morao sam biti prvi, jer samo je prvo mjesto važno. Morao sam biti najbolji, jer samo se najbolji pamte.

I bio sam… Barem neko vrijeme. Vodio sam nekoliko predivnih projekata, gostovao u  televizijskim emisijama koje su se bavile popularizacijom znanosti, istraživao, učio, polagao ispite i postizao odlične rezultate. Bio sam sretan, ili sam barem mislio da jesam. Nisam imao mnogo slobodnog vremena, ali ono malo što sam imao najčešće sam provodio uz knjigu ili televizijske serije. I onda sam diplomirao. Na mojoj obrani nije bilo mnogo ljudi. Nije ni moglo biti. Imao sam jako malo prijatelja, pa su tako publiku činili u glavnom obitelj i kolege. Promatrajući tu omanju grupicu ljudi osjetio sam kako mi stvarnost lupa najveću šamarčinu do tada. Dobio sam točno ono što sam i htio. Bio sam briljantan, ali sam također ostao sam.

Kažu da je tamo na vrhu, gdje stoje pobjednici, jako usamljeno. Da, zaista jest. Osim što u tome trenutku ja nisam bio pobjednik. Bio sam jedan od najvećih gubitnika. Našao sam tisuću i jedno opravdanje, na stotine razloga. Naravno, svi su oni bili krivi. Svi su bili zavaravanje.

Istina je da sam si ovo sam napravio. Na neki sam se način prokleo. Izolirao se i dopustio si da zaglibim u raljama samoće. Sada, na ovaj veliki dan, zapravo najveći dan u životu stojim sam. S velikim uspjehom doduše. Ali što je uspjeh ako ga nemam s kime podijeliti?

Prošlo je već neko vrijeme od toga dana u kojemu su se izmiješale mnoge emocije. Sada je iza mene već godina radnoga staža, novi osvojeni vrhovi i novi padovi. Za tom istom katedrom za kojom sam branio svoj diplomski ispit nedugo nakon same obrane sam sam sebi nešto obećao. Neću biti ta osoba. Neću biti netko tko će nizati uspjehe, a neće ih imati s kime podijeliti. Neću biti sam. I zaista, više nisam. Nije bilo lako i zapravo još uvijek ne znam kako sam to točno uspio postići. Ali jesam. Danas sam okružen prijateljima. Doduše, njihov broj nije veliki, ali oni postoje. Tu su, uz mene i za mene. Kao što sam i ja za njih. Radim, i dalje često ostajem prekovremeno jer to priroda posla zahtijeva od mene. Radim previše i odmaram premalo. Ali se i družim, uživam i smijem se. Više nisam Christina Yang. Da, i dalje sam jako dobar. Možda nisam najbolji, ali sam i dalje pri vrhu. Znanost je i dalje ostala pri vrhu prioriteta. Istraživanje novoga i meni nepoznatoga svijeta i dalje me neizmjerno veseli. I uvijek će me veseliti. Ali tek danas, dok sjedim na trosjedu s pivom u ruci i družim se s meni dragim ljudima mogu reći da sam uspio u životu. Tek danas mogu reći da sam u potpunosti sebe izgradio kao osobu.

Danas sam odrastao čovjek. Nisam Nikola Tesla niti ću ikada biti, ali to zaista nije važno. Znam da sam u tuđim srcima ostavio trag i da će kada jednoga dana odem za mnom ostati uspomena. Ostavio sam trag. Nešto po čemu ću biti zapamćen. Moj život više nije pustoš. Danas znam da sam voljen, a to je nešto vrijednije od svega drugoga na ovome svijetu. Vrijednije od bilo koje titule i bilo kojeg položaja. Imati nekoga koga možete zvati svojim i tko vas zove svojim – to znači uspjeti u životu.

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari