Žao mi je, ja nisam normalna…

Nedavno, dok sam nakon napornog dana sjedila u tramvaju, prišla mi je neka baka i oholo rekla: „Digni se da sjednem!“ Nisam se digla da sjedne. Katastrofa sam, Izrod Ovog Naroda, Pogana Duša koja bi trebala biti izopćena iz zajednice!

Da odmah razjasnim, ja sam djevojka zaljubljena u ljude, zaljubljena u svijet. Obožavam svakog čovjeka i doista se trudim u svakome voljeti barem nešto, svakog razumjeti barem malo i u svakome vidjeti mrvicu Pozitive jer duboko vjerujem da je svatko od nas ima. I znam da sam blagoslovljena babyfacom, no, vjerujte mi, izgled vara (a ja samo djelujem tako slatko i simpatično). No, to što sam mlađa i simpatična ne daje nikome pravo obraćati mi se kao nižem biću.

Vrlo često, kroz ta plava vrata uđe starac kojem se u očima vidi bol. Koji hoda na štakama, bolestan je i umoran od života. Takav čovjek nikada neće zamoliti nekoga da sjedne na njegovo mjesto, a još manje obratiti se tonom čuvara logora, zahtijevajući Poštovanje koje očito ne zaslužuje. Tada uvijek oslobodim svoje mjesto, priđem takvom čovjeku i ponudim mu da sjedne. I osjećam se divno jer znam koliko sam dobra učinila.

A tog kobnog dana, ona je čangrizava starica, sa stereotipom da su svi stariji nemoćni, bolesni, jadni i nadasve pristojno odgojeni, baš odlučila stati mi na žulj. Možda sam vodila grupu s kojom sam hodala nekoliko sati. Možda sam prije nekoliko dana nešto operirala. Možda sam trudna i mogla bih pobljuvati čitav tramvaj, budem li stajala. Možda sam jednostavno umorna. Možda imam bilo kakav razlog zašto moram sjediti. Možda mi se jednostavno sjedi. Jer mi se sjedi. Poanta je, ako ne poštuješ ti mene, ne poštujem ni ja tebe. Točka. I nikada neću dignuti guzicu onima koji u sebi ne nose ni trunku Poštovanja. Ako je normalno osloboditi mjesto starijima samo zato što su stariji i ako sam ja zbog toga neodgojena djevojka, onda, žao mi je, ja nisam normalna!

No, osim Djevojke Koja Ne Želi Ustati Baki U Tramvaju, ja sam i Djevojka Koja Vrlo Vješto Zna Propustiti Priliku Za Dobru Udaju. Naime, prije nekog sam vremena upoznala nekog momka s drugog kraja Ove Naše Lijepe Zemlje. On je markantan, visok, odlično građen, odlično kuha, pedantan je, pouzdan, odgovoran, ima smisla za humor, nadasve poštuje svoju majku i sve ostale žene, pun je love i definitivno zna što želi od života. Međutim, problem se pojavio kada sam i ja postala ono što on želi od života. Jer, jebiga, on nije ono što ja želim od života!

Ali, pobogu, N., mogla si čovjeku dati priliku! Dala sam mu priliku da zucne. Između redaka sam čula kako sam djevojka odlična za udaju. Tako je potonuo prije nego je isplovio. Meni se ne sviđa. Osim toga, nema kemije i bok!

Ali, N., mogla si malo pričekati, mogla si malo pretrpjeti, jednim potezom napravila bi sebi mnogo dobra! Ne, nisam mogla pričekati ni malo. Ne, nisam mogla ni djelić svog vremena utrošiti na čovjeka s kojim ne želim dijeliti svoje trenutke. Ne, nisam mogla trpjeti ništa. Napravila bih si samo loše. Učinila bih samu sebe nesretnom. Jer meni se on ne sviđa. I bok!

Ako je normalno davati priliku, ili, u Honduras, hvatati one koji su prilika za dobru udaju, onda, žao mi je, ja nisam normalna!

(Digresija jer, priznajte, želite znati: priča je završila ogromnom količinom ljutnje ovog inače finog momka jer – bio je odbijen. Za njega više ne postojim. Sada vjerojatno traži Udavaču koja zaslužuje tako se zvati u punom smislu riječi. Nadam se da je sretan. Ovo nije floskula. Doista to mislim. Ionako, sa mnom ne bi bio sretan, ja bih ga ubila svojim načinom života i ne bi bio prvi kojeg sam tako uništila. Kako rekoh, ja samo izgledam simpatično.)

Djevojka Koja Je Stalno Na Putu, također je epitet koji me krasi. Volim komentare tipa opet te nema, tebe nikako uhvatiti i sve tome slično, no daleko mi je najdraži onaj jedne nadriprijateljice –ali, N., kako, jednog ćeš dana imati vlastitu obitelj, ne možeš raditi takav posao. Zapravo, ja ne mogu biti usidjelica poput tebe, koja nikada nije napustila svoju županiju pa sada, lica zelena od ljubomore, mene i druge učiš životu, čekajući neku kreketavu mušku žabu da ti pokuca na vrata, kako bi mu rodila pola autobusa djece. Ali, mogu putovati i upijati zrake sunca nekih drugih krajeva, istovremeno se veseleći toplom krevetu u mom domu, Gradu Zvanom Čežnja. Jer me to usrećuje. Ako nije normalno raditi to što me usrećuje, onda, žao mi je, ja nisam normalna.

Slijedom toga, ja sam i Djevojka Koja Je Odabrala Ne Se Udati I Ne Biti Majka! I da, rekla sam to glasno! Više puta! Uostalom, pitajte se – zašto me pitate kada ću?! Vjerojatno nikada! Možda jer smatram da za to nemam vremena! Možda jer sam sebična! Možda jer ne mogu imati djecu! Možda jer smatram da sam premlada pa kasnije promijenim mišljenje! Možda jer jednostavno ne želim! Svim dušebrižnicima odmah poručujem – ne morate trošiti riječi i vrijeme na moralne prodike! Kada bi me bilo briga za vaše mišljenje, bila bih Normalna!

A ja, žao mi je, nisam normalna!

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete