Anne Frank: Pročitaj što iza lica očaja iluzorne sreće nosim…

Annelies Marie Frank, poznata kao Anne Frank, rođena je 12. lipnja 1929. u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj. Živjela je s ocem Ottom, majkom Edith te s tri godine starijom sestrom Margot. Oba su njena roditelja bila iz bogatih obitelji. Kako otac, tako i majka. No s obzirom na to da su nacisti preuzeli vlast, Židovi su postali smetnja. Netko koga treba istrijebiti. Čije postojanje treba izbrisati.

S početkom progona, Anneina je obitelj bila primorana preseliti iz Njemačke u Nizozemsku, točnije u Amsterdam. Nažalost, nije prošlo mnogo od njihova dolaska, a već su se morali smjestiti u Tajno sklonište budući da su počeli žestoki progoni. Tada je već postalo sasvim očito da postoje samo dvije opcije: skrivanje ili logor. Trećeg, u isključivu nastojanju za očuvanjem vlastita života, nema.

Sakriveni. Anne Frank i njena obitelj postali su sakriveni. Zatočenici grada u kojega su se prvotno, iz Anneine rodne Njemačke, došli spasiti. Onda kada se činilo kako bi im taj novi grad mogao pružiti i novi dom. A što su dobili moglo se nazvati svime, samo teško domom i još koji korak teže – obiteljskim gnijezdom.

Deveti je srpnja 1942. Malena Anne Frank i njena obitelj skrivaju se da ne bi bili odvedeni u logor. Oni su Židovi. A ovo je vrijeme Drugog svjetskog rata. Židove se čistilo. Rješavalo ih se. Bili su u pravom, gorkom i duboko nepravednom smislu riječi, građani drugog reda. Od sredine te nesretne 1942. pa do 4. kolovoza 1944. živjeli su u Tajnom skloništu prema strogo određenom rasporedu.

Znalo se sve. Od vremena odlaska na počinak do buđenja. Radnim se danom ustajalo ranije no nedjeljom i blagdanima. Radnim je danom sat pokazivao 7:30, a nedjeljom pak i blagdanima 10:30. Stvarno se sve znalo. Od vremena slušanja radio stanica preko korištenja stola do rasporeda kupanja. Od redoslijeda i načina govora do reagiranja u potencijalno opasnim situacijama. Sve osim – zašto čovjeku smeta čovjek i kako je uopće moguće da je svijet upao u takvo bunilo? U duboku crnu rupu.

Anne je bila djevojčica koja je i za najtežih trenutaka izvlačila svoj osmijeh na lice. Maštovita. Dječje naivna, ali prilično samosvjesna i svoja. Katkada tvrdoglava u svojem naumu i spretna u ostvarivanju svojih zamisli. Kao i svaka djevojčica znala je svoga oca povući za rukav i dobiti tatinu podršku onda kada ju je trebala. Kada se trebalo izboriti za sebe, a kada joj to samoj baš i nije polazilo za rukom.

Anne je bila djevojčica čiji upisi završavaju 1. kolovoza 1944. kada je posljednji put pisala Kitty. Ondje sve staje. Taj je krucijalni put pisala o svojim dvjema stranama. Nestašnoj, vedroj i brbljavoj strani, kao i onoj dubljoj i ozbiljnijoj strani, a do koje tek rijetki, u isto tako rijetkim prilikama, dolaze.

Četvrti je kolovoza 1944. Policija je privela sve stanovnike njihova Tajnog skloništa. Ni Anne nije iznimka. I Anneu odvode u logor. Godinu dana nakon, 1945., ta ista, rukom patnje a sluhom svijeta zapamćena Anne – umire. Od tifusa.

Knjiga ostaje kao sjećanje. Kao trajno i živo svjedočenje povijesti jednoga prerano ugaslog života, a istovremeno svjedočenje koje jednako diše poviješću milijuna i milijuna drugih, isto tako prerano, isto tako nečovječno, ugaslih duša.

Za Anne.
Za sve Anne.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete