Opstanak, Božana Ćosić, Armagedon

Vidjela sam sva čuda prirode: šume, livade, rijeke, planine… Vidjela sam sva nevjerojatna bića… Vidjela sam ljude. Bili su sretni i tužni, nasmijani i uplakani, mali i veliki… Bili su nesvjesni sebe i života oko sebe.

Vidjela sam kako nestaju čuda prirode. Vidjela sam kako bića umiru. Vidjela sam ljude. Bili su prestrašeni i osupnuti, zgrčenih lica, ispunjeni bolom… Bili su svjesni sebe i smrti oko sebe.
Neopisiva bol i tuga zamijenili su nonšalantan pogled na život i progovorili kroz izbezumljene poglede. Postalo je jasno i postali smo ono što smo i trebali biti: Svjesna i razumna bića.
Ali tada je bilo kasno za kajanje. Nije bilo vremena za ispravke. Preostala je jedino misao o opstanku. Opstati… Kako opstati?

Taj dan se ni po čemu nije razlikovao od drugih. Zrak je mirisao na snijeg, prvi prosinački snijeg. Neki su mrzili taj miris, ali ja sam ga obožavala. Hodala bih od prozora do prozora i nestrpljivo iščekivala prve pahulje. Bilo ih je čarobno promatrati iz topline doma, a onda i odvažiti se pa pohitati van u šetnju. Ništa čarobnije od toga nije bilo.

Dok sam ispijala prvu jutarnju kavu kovala sam planove za dan. Prvo ću ono najmrže – pospremiti stan, zatim, ako bude sreće, prošetati gradom posutim snijegom. Još se dosta toga našlo na „popisu“, sve redom uobičajeno i normalno. Ni sanjala nisam da bi moj savršeni dan mogao postati noćna mora.
– Hej mama – javila sam se na telefon.
– Hej mila – odgovorila je mekim glasom, potom ga zamijenila ustrašenim. – Jesi gledala vijesti? Nešto se čudno događa… Ah, čudno. Zapravo suptilno najavljuju neko novo doba. Što misliš da dođeš k nama? Tata je zabrinut.
Časak sam pošutjela pokušavajući iz maminih riječi izvući nešto suvislo.
– Ne razumijem. O čemu govoriš?
Sada je mama pošutjela.
– Čuj mila. Hajde se ti lijepo spremi pa dođi. Sve će ti tata objasniti.
– Objasniti što?
Opet je pošutjela.
– Dođi. Nemoj da te molim. Rekoh, sve će ti tata objasniti – rekla je i poklopila slušalicu. To je bila mamina taktika. Jasna zapovijed. Ne molba ili nagovaranje nego zapovijed.

Što mi je drugo preostalo nego poslušati. Ali nije bilo potrebe ni za kakvim spremanjem, već sam bila spremna za van samo sam prekrižila svoju listu svega što sam htjela učiniti i uputila se k roditeljima. Već sam na putu, u pretrpanom autobusu primijetila da zbilja nešto ne štima. Uobičajeni razgovori među putnicima izostali su, zamijenili su ih šutnja i blijedi izrazi lica. No ništa nisam pitala, možda iz straha od odgovora ili sam jednostavno znala da ni neću dobiti odgovore, barem ne razumljive.

Ono što me uistinu šokiralo nalazilo se vani. Kroz prozor autobusa vidjela sam prizore vične apokaliptičnim filmovima. Ljudi su mahnito jurili, što pješice, što u autima u jednom pravcu. Autocesta bila je pretrpana i autobus se jedva kretao. Shvatila sam da će vožnja potrajati pa sam zamolila vozača da me pusti van. I premda mi je rekao da to nije pametna ideja, izašla sam i nastavila pješice.

Preda mnom se nalazio dugi put i izvadila sam mobitel iz torbice kako bih mamu obavijestila da ću kasniti, no nije bilo signala. Razočarano sam ga vratila u torbicu i u tom kratkom trenutku u kojem sam skrenula pogled s puta snažno se s nekim sudarila.

– Oprostite – rekla sam mladiću koji me je čudno pogledao.
– Sve ok – protisnuo je pa nastavio svojim putem, međutim, nekoliko sekunda poslije vratio se do mene i uhvatio me za ruku. – Ideš u krivom smjeru – rekao je.
Pogledala sam uokolo. Svi su išli u istom smjeru, svi osim njega pa sam isti tren pomislila da on ide u krivom smjeru.
– Ti ideš u krivom smjeru. Pogledaj…
– Da, da. Vidim. Ali vjeruj mi, idu u krivom smjeru, ideš u krivom smjeru.
– Objasni – rekla sam iako mi je glavom prostrujala misao da bih trebala nastaviti dalje ne obazirući se na njegove riječi.

Umjesto odgovora pitao me: – Znaš li što se događa?
– Ne – odgovorila sam iskreno.
– Huh – otpuhnuo je. – Jutros je NASA objavila da se Zemlji približava komet. Ne mogu spriječiti udar i imamo dvadeset i četiri sata da se sklonimo. Ali, ono što je smiješno jest činjenica da se ne možemo skloniti. Možemo napustiti grad što zapravo i činimo, ali ne možemo pobjeći. Komet je toliko velik da će uništiti cijelu Zemlju. Jedina nam je šansa ako krenemo u planine, odnosno, u pećine. Iako je i ta šansa mizerna i ničime ne garantira da ćemo preživjeti ipak je pokušaj, najpametniji pokušaj.

Zinula sam u nevjerici, potom me šok gotovo bacio na tlo. Bubnjalo mi je u ušima i mislila sam da ću se onesvijestiti. Takvo što se ne može i ne smije dogoditi. To je scenarij nekog znanstveno fantastičnog filma, nešto izmišljeno i posve nerealno. Uostalom, živimo u vremenu velikih mogućnosti, tehnološki smo gotovo na vrhuncu i bilo bi smiješno tek pomisliti da ne bismo mogli zaustaviti taj neki komet.
– Ne vjerujem ti – rekla sam ljutito. – Pričaš gluposti.
Odmahnuo je glavom. – A što ti misliš da se događa?
Slegnula sam ramenima. – Ne znam. Proširila se neka bolest. Gradom haraju neke bande. Možda nas je netko napao… Ne znam, ali ovo s kometom mi je posve smiješno.
– Da, i meni je bilo. No dobro. Kako hoćeš. Ja znam što ću, a ti nastavi gdje si krenula – rekao je i ponovno se okrenuo na odlazak.
– Krenula sam k roditeljima – tužnjikavo sam dobacila.

Stao je, ali nije se okrenuo.
Nastavila sam: – Mama me molila da dođem, strah ju je i… i rekla mi je da će mi tata sve objasniti. A da pođeš sa mnom? Tata mi je vladin službenik. Možda zna nešto više.
Tren je oklijevao, a onda se ipak okrenuo. – Ja sam Ervin – rekao je pruživši mi ruku. – Poći ću s tobom, ali samo iz jednog razloga, a on je da sigurno stigneš.
Osmjehnula sam se. – Ja sam Anabel i drago mi je zbog tvog pristanka.

Dok smo se kretali u tišini razmišljala sam o pitanju što se uistinu događa i nadala da će mi tata objasniti i o Ervinu. Zašto je odlučio otpratiti curu koju je tek upoznao kako bi sigurno stigla kući? Nisam mu na licu mogla pronaći odgovor, sve vrijeme je bio zarobljen u svojim mislima. Možda je razmišljao o mojim riječima i bio spreman saslušati mog tatu, a možda je uistinu samo htio da sretno stignem kući. Svejedno. Priznajem da mi je bilo mnogo lakše kročiti uz njega nego sama.

Oko nas su se neprestano mijenjale scene. Jurnjava se povremeno pretvarala u frustracije. Naišli smo na nekoliko fizičkih obračuna i vjerovali ili ne, na skupinu koja je pljačkala putnike.

Kada smo napokon stigli do kuće mojih roditelja osjetila sam olakšanje, ali i nervozu, napetost. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam čula…

Nakon upoznavanja Ervina i roditelja tata nas je posjeo i započeo nevjerojatnu priču.
– Ovo je test – rekao je. – Kodno ime mu je „Opstanak“ i zamišljen je kao ispit ljudskih reakcija na moguću apokalipsu.
– Što?!! – grozničavo sam sijevnula. – Test?! Ovo je test?! Pobogu, pa ne mogu se tako igrati ljudskim živcima, a na koncu i životima. Znaš li da ima i…
– Ima i mrtvih – nastavio je moju misao. – Znam, računali su na to. Ponekad su potrebne žrtve kako bismo spasili većinu.
– Spasili većinu?! – sada sam viknula punim glasom. – Tata, od čega spašavaju većinu? – ustala sam i uhvatila se za glavu. – Ono što sam putem vidjela nalik je horor filmu. Ne razumijem, uistinu ne razumijem.
– Jednom ćeš razumjeti – rekao je tiho.
– Neću i nikada neće postojati dovoljno dobro objašnjenje. Sudjeluješ li i ti u tome?
Lagano je rastvorio usta. – Nipošto. Za koga me smatraš? Nikada, ali nikada takvo što ne bih nikome priuštio.
– Ali jesi. Znaš što se događa i zacijelo si ranije znao da će se dogoditi. A što ti činiš? Osiguravaš svoju obitelj. Lijepo si nas okupio i mirno ćemo sjediti u sigurnosti doma dok drugi, pa čak i naši rođaci, prijatelji i susjedi strahuju i bore se za goli život.
– Ali…
– Dovoljno si rekao – upala sam mu u riječ pa se okrenula Ervinu. – Idemo.
– Kamo? – tata je ustao.
– Gdje i svi. Idemo tražiti sigurno mjesto. Idemo pokušati „Opstati“. Želim da vidiš kako je to i da osjetiš ono što sada drugi ljudi osjećaju – rekla sam i ne dopustivši da me zaustavi izjurila van. Čak me ni majčine suze nisu ganule. Ljutnja me posve obuzela i sve što sam osjećala bilo je predaleko i od same ljubavi prema roditeljima.

Ervin me je slijedio dok sam grabila put pod nogama. Ne znam kamo sam išla, jednostavno sam se prepustila koracima.

Nakon dva dana nastao je mir, ono nešto što je ujedinilo ljude. Okupili smo se na pustopoljini daleko od grada, podignuli neku vrstu kampa, dijelili hranu, odjeću, osjećaje… Tješili smo jedni druge.
Ta dva dana sam šutjela iako mi je Ervin rekao da bi bilo pošteno reći im što znamo; da je sve ovo samo igra, test, kako je tata rekao, ali… nekako sam i sama htjela vidjeti mogu li se ljudi ujediniti i biti jedno u tako užasnim trenucima. I vidjela sam… Vidjela sam ljude. Svjesna i razumna bića. Vidjela sam da mogu i znaju opstati. I bila je to pljuska onima koji su sumnjali, kojima su ljudi bili tek pokusni kunići.

Na koncu se nisu kajali jer ni za što ni nisu bili krivi.

Naposljetku smo se svi vratili svojim domovima i saznali što se dogodilo. Ja sam im rekla i ponosna sam na to. I više nije bila riječ o opstanku, nego ustanku. Ujedinili smo se i započeli svoju bitku. Sada smo mi obični ljudi testirali one koji su samo mislili da su iznad nas. Nikada nisu bili. Opstanak nam je to dokazao…

Božana Ćosić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari