Najviše za čime žalimo kad odlazimo s ovoga svijeta…

 Otkad se sebe sjećam, a to me sjećanje vodi u rano djetinjstvo, uz obične su me zanimale i pomalo neobične teme. Neobične već same po sebi, a posebno neobične za jedno dijete. Ne bih rekla da je to dolazilo iz moje okoline, jer se ne sjećam da je ondje itko osim mene bio baš takav. Interes za sve ono, u neku ruku natprirodno, drugačije, tankoćutno, mistično, ono na prvu nevidljivo i što nije uvijek bilo moguće tek tako percipirati samo s naših pet osjetila pratio me od samog početka i navodio na brojna pitanja i dileme.

Neka od njih su se primjerice odnosila na snove koji su mi još kao djetetu bili krajnje nedokučivi, te me nikako nije zadovoljavala rečenica: „Nije to ništa, samo si sanjala.“ Jednostavno mi se već tada činilo nevjerojatnim da „samo tako“ možemo u snu stvoriti sve one scenarije koje u fizičkom svijetu možda nikada do tada nismo iskusili ni vidjeli.

Sljedeći se misterij odnosio na životinje, njihove osjećaje kao i komunikaciju s nama i drugim životinjama iz njihove skupine. Pitala sam se recimo o čemu psi sanjaju? Mogu li međusobno razgovarati? Koji spektar ljudskih emocija mogu doživjeti?

Potom sam se zanimala za manifestaciju željenog i vrlo rano otkrila da veliki dio onoga što nam se događa uistinu kreiramo sami, svjesno, ali mnogo češće nesvjesno. Događalo mi se isto tako da na nekog intenzivno pomislim, a potom tu osobu istoga dana negdje sretnem ili me nazove telefonom. Bilo je tu mnogo sinkroniciteta i zanimljivih događaja za koje sam kasnije u životu, čitajući, okrivajući i nailazeći na slične ljude, pronalazila smisao usred naizgled besmisla. No ipak, malo me toga moglo toliko zamisliti kao pitanja povezana s odlaskom s ovoga svijeta.

Kamo odlazimo? U što se pretvaramo? Je li moguće da ova količina energije u nama doista nestaje u jednom trenu?

Da nestane sve što smo bili, osjećali, spoznali, sve ono kako smo voljeli? I ako doista nestajemo, što za mene zapravo nikada nije bilo prihvatljivo, čemu onda sve ovo i koji je smisao svega? Kad bih se kao dijete počela propitkivati pitanja koja su zadirala u spomenute sfere, najčešće bi me uhvatila panika i strah. Srce bi mi počelo ubrzano lupati, a mozak bi se u potpunosti zbunio pod naletom spoznaja i ideja za koje nije mogao smisliti njemu poznato logičko objašnjenje. Kasnije sam kroz život prihvatila svu nedokučivost koja je povezana s ovim temama i iako intuitivno uvjerena da nešto iza svega u svakom slučaju mora postojati, prestala sam se pitati što bi to bilo i koncentrirala se na to da putovanje ovim životom iskoristim na najbolji mogući način. Ta je odluka podrazumijevala i još uvijek podrazumijeva brojne smjele korake, izlazak iz zone komfora, prepuštanje impulsu duše da me vodi kao i spremnost na život otvorenog srca, bez kalkulacija, što mnogi smatraju krajnje ludim i izazovnim. Istovremeno sam, kako to obično biva, putem nailazila na brojne znakove koji su mi govorili da nastavim dalje u tom smjeru i da nisam sama. Počela sam živjeti tako da otpuštam prošlost i uživim se u sadašnji trenutak. Da zastanem usred dana i naizgled neodgodivih obveza i činim nešto što je u skladu s mojom dušom. Primjerice, kontaktiram nekog na koga mislim već danima i poželim mu divno jutro. Sjednem na neko lijepo mjesto s inspirativnom knjigom u ruci i pola sata u tišini čitam. Prošetam do obližnje šume i udahnem njenu energiju koja pročišćava. Izidjem na atletsku stazu i istrčim nekoliko krugova, potpuno prisutna u svakom udahu i izdahu i na svakom koraku. Rezerviram stol za dvoje u nekom od idućih dana, na nekom mjestu na kojem još nisam bila, a voljela bih biti i slično.

Imala sam osjećaj da napokon živim u punini i da sam za time tragala cijeloga života.

Tako sam jednom, naizgled slučajno, a svjesna da slučajnosti po tom pitanju ne postoje, naišla na knjigu autorice Bronnie Ware koja je pisala o tome kako je godinama radila u palijativnoj skrbi, a njen je poziv podrazumijevao boravak s umirućima u njihovim posjednjim trenucima. Kako je za to vrijeme najčešće boravila u njihovom domu, to je dovodilo do neminovnog zbližavanja s njima pri čemu bi joj takvi pacijenti pred sam kraj ovozemaljskog putovanja otvarali dušu, i to na način da bi najčešće govorili o onome za čime žale sada kad im se doista približava kraj.

Zanimljivo je ono što sam i ranije više puta pročitala, čula, ali i sama predosjetila: ti ljudi nisu žalili zbog stvari koje su učinili, nego gotovo bez iznimke za stvarima koje nisu učinili. I pritom se nije radilo o očaju, već o istinskoj tuzi za propuštenim prilikama. Iako je u knjizi bilo mnogo tužnih prizora od kojih su me neki natjerali u plač, znala sam da mi je s razlogom došla u ruke kao i da je njena poruka neizmjerno snažna. S obzirom da sam i sama godinama putovala u smjeru koji je podrazumijevao svjesno uranjanje u život i koristila svaku priliku da i druge motiviram, trgnem i nekako im dam do znanja da ovaj život trebaju što intenzivnije i što strastvenije živjeti, pronašla sam se na mnogim stranicama i samo se još više ohrabrila u nastojanju da slijedim put kojim sam krenula. Na temelju brojnih kontakata i priča s umirućim pacijentima, autorica je došla do ukupno pet stvari za kojima najviše žalimo kad odlazimo s ovoga svijeta. Svaka me od njih navela na dubinsko preispitivanje i poniranje u najdublje dijelove vlastitog bića.

Prva se odnosila na to da mnogi ljudi na samom kraju ovog putovanja žale za time što nisu imali hrabrosti ostati vjerni sebi i živjeti onako kako su sami osjećali da bi trebali, već su umjesto toga cijeli život proveli u ulogama koje su drugi od njih očekivali. Ovdje sam duboko odahnula jer imam osjećaj da po tom pitanju nisam iznevjerila sebe. Naravno, to nije oduvijek baš tako i trebale su mi godine da se ohrabrim i napustim ustaljene obrasce koji nisu bili moji, a kao obično su nam podmetnuti kao naši. Bilo je tu i puno boli, faza samoće, prekinutih odnosa i koječega. No, rezultat koji je iz svega proizišao jednostavno nema cijenu. Biti svoj, biti vjeran sebi i prije svega svojoj duši neizmjerni je dar koji u potpunosti transformira ne samo naš život i nas kao oobu, već i sve okolnosti oko nas. Živimo li doista ono što osjećamo da bismo trebali? Radimo li posao koji nas ispunjava? Dijelimo li život s osobom koju volimo i koja nas voli? Ostavlja li nam naš život vrijeme u kojem se izražava naša duša? Znamo li tko smo bez da se pogledamo u ogledalu drugih? Čak i ako nam se ovo sada ne čini od životne važnosti ili smo skloni pronalaziti izgovore za to što ne živimo po svom unutarnjem osjećaju, jednom bi nam moglo biti silno žao što smo propustili priliku biti i ostati uistinu vjerni sebi.

Druga je stvar bila ona koja me posebno navela da se zamislim. Ljudi koji su se nalazili na samom kraju ovozemaljskog putovanja gotovo su bez iznimke žalili što u životu nisu manje radili. Jer, sudeći prema njihovom iskustvu, na kraju im nimalo nisu vrijedila njihova postignuća, dani provedeni na sastancima, u uredima ili kontaktima s klijentima. Čak i ako su iznimno voljeli svoj posao, bilo im je silno žao što nisu provodili više vremena s obitelji i prijateljima, što se nisu više igrali s djecom kad su bila mala, što jednostavno nisu više bili prisutni u svakodnevnim, naizgled malim stvarima, povezanim s najdražim ljudima. Posebice svojom djecom. Pritom sam se sjetila svih onih filmova u kojima prezaposleni roditelji nikada ne stižu na dječje božićne priredbe ili na njih dolaze u posljednjem trenutku, a neke ih širom otvorene, nevine oči s takvim nestrpljenjem očekuju i samo njih traže u publici jer samo i jedino za njih te večeri nastupaju. Kao što sam rekla na početku odlomka, kod ovog sam se navoda posebno zamislila jer i sama znam upasti u zamku pretjeranog rada. Kod mene je to specifično jer mi posao predstavlja veliku strast i doista se pronalazim u poslovnim ulogama koje živim, a uz to sam kreativac i privatnik što za sobom isto povlači svoje, no obitelj i odnosi bi bez iznimke trebali biti najvažniji i ne želim da ikada trpe zbog moga posla. Tako sam odlučila uzeti trenutke potpune isključenosti od poslovnih uloga što nije lako kad imate svoj posao jer vas drugi identificiraju s njim, no moguće je. Isto tako nastojim neprestano biti svjesna koliko su primjerice naizgled male dječje stvari djeci zapravo velike. Trudim se pozorno ih slušati, spustiti se u čučanj kad razgovaram s njima, dotrčati svaki puta kad me s oduševljenjem pozovu da nešto vidim iako možda u tom trenu kod kuće nešto radim i slično. Nastojim i stvarati s njima mnoge uspomene, kuhati, mijesiti kruh i kolačiće, trčati po lišću, graditi snjegovića, ugaziti u lokvu – drugim riječima – biti jednostavno snažno prisutna. Također, kad im nešto obećam u nekom trenutku i rezerviram za to dan ili popodne, nema tog posla koji bi mi mogao iskrsnuti i poremetiti dogovor. Makar poslovnom partneru morala smisliti neki izgovor. Isto vrijedi i kad se s prijateljima nešto dogovorim. Moji prijatelji dobro znaju da gotovo nikada ne iznevjerim dogovor, odnosno da za tako nešto moram imati i više nego dobar razlog zbog kojeg ću se naknadno višestruko iskupiti.

Radite li previše? Dogodi li vam se da zbog zaokupljenosti poslom ne vidite nečije širom otvorene oči kojima ste cijeli svijet? Ili da ne čujete kako vas netko vaš doziva iz dubine duše kako bi nešto podijelio s vama?

Treća se stvar odnosila na to da na kraju žalimo što nismo imali hrabrosti u pojedinim prilikama izraziti svoje osjećaje. Koliko smo puta progutali knedlu kad smo nekome htjeli reći da ga volimo? Kad smo mu htjeli reći oprosti za nešto ili da nam je uistinu žao zbog nečega? Koliko smo puta prešutjeli kad nas je netko otvoreno vrijeđao ili omlovažavao, dajući mu našom šutnjom pravo da to i dalje čini, umjesto da smo rekli da nas to boli i da nitko nije zaslužio da se prema njemu tako odnosi? Na samom kraju će nam biti neopisivo žao zbog emocija koje smo potisnuli duboko u sebi, ostavili neizgovorenima i neizraženima i koje su nas iznutra vječito kopkale. Ima li netko kome želimo reći volim te, hvala ti za sve ili za nešto posebno, oprosti, žao mi je? Ima li netko kome želimo reći da nas njegov odnos prema nama boli i da više to ne želimo trpjeti? Možda će nam jednom biti žao što to nikada nismo pokazali ili izrekli.

Četvrta se stvar odnosila na to da mnogi ljudi na nekoj od posljednjih postaja života žale za time što su dopustili da se prekine kontakt s dragim prijateljima. Pritom ne misle na nezadovoljavajuće odnose koje je bilo dobro, čak poželjno, otpustiti, već na veze s dragim ljudima koje smo kroz život zanemarili. Uistinu nije lako uz sve izazove života održavati i redoviti kontakt s prijateljima. Većina je nas sigurno barem jednom doživjela da je zbog mišljenja kako nema slobodnog vremena, kako nije sada pravi trenutak za nazvati nekog i pitati ga kako je, kako je trenutno u onoj fazi života kad su prioritet neke druge stvari, dopustila vremenu i prostoru da nas udalji od nekoga tko nam je uistinu bio drag i s kime smo se osjećali stvarno dobro. Na kraju našeg putovanja su se mnogi sjetili tih ljudi i rekli da bi postupili potpuno drugačije kad bi se još jednom mogli vratiti unatrag. Tada ne bi dopustili vremenu, koje je ionako zamka uma i kao takvo uopće ne postoji, da ih razdvoji od nekoga tko im je važan. Rekli su da bi se potrudili održati prijateljstva pa makar to značilo i vidjeti se jednom godišnje, ali se svejedno vidjeti i znati da je ta osoba dobro ili manje dobro te da uvijek možemo računati na nju kao i ona na nas. Osobno nastojim biti snažno svjesna odnosa s drugim ljudma i davati mnogo od sebe onima koje volim. Imamo samo ono što dajemo. Volim ostaviti vrata svoga doma uvijek otvorena za drage ljude, kuhati im s ljubavlju, obradovati ih nekom sitnicom koju sam spakirala samo za njih, slaviti život na proslavama kojih su i sami dio i slično. S obzirom da imam troje male djece i puno poslovnih obveza, to možda nije onoliko često koliko bih ponekad željela, ali je dovoljno često i dovoljno predano da mi daje neki osjećaj da po ovom pitanju možda neću jednoga dana žaliti. I taj me osjećaj snažno grije i daje mi poleta za nove susrete s dragim ljudima.

Kada smo zadnji puta okupili prijatelje oko stola? Postoji li netko od njih koga odgađamo nazvati i pitati kako je iako nam nešto iznutra signalira da bismo to trebali? Čestitatmo li prijateljima rođendane i darujemo li im sitnice kojima im pokazujemo da su nam važni i da mislimo na njih? Pošaljemo li im ponekad neku toplu poruku bez ikakvog povoda, samo zato jer smo ih se sjetili i preplavila nas je toplina? Zagrlimo li katkad snažno nekog od prijatelja i ostanemo tako nekoliko trenutaka?

Posljednja je stvar za kojim žalimo kad se opraštamo s ovim svijetom ona zbog koje mi sve treperi oko srca. Na samom kraju ovoga puta ljudima je istinski žao što si nisu priuštili više radosti, odnosno što nisu više istinski uživali. Došavši do ruba gdje moramo prijeći na drugu stranu, postaje nam jasno da je radost bila i trebala ostati naše prirodno stanje. Jer mi iznutra uistinu jesmo radosni. Rađamo se takvi, prepuni života i potom dopustimo da nam okolnosti tu radost istisnu i ostave nas u uvjerenju da je život bol, patnja i muka i da se samo oni ludi još nečemu uistinu raduju. Na kraju nam se stvari kao nekim čudom iskristaliziraju i shvatimo, i to onda kad je već prekasno, da smo trebali uživati u svakom danu. Uranjati u trenutke i darovati im našu potpunu prisutnost. Zahvaliti se svakoga jutra što smo živi ustali iz svoga kreveta i što nas kroz prozor pozdravlja sunce. Ili kiša, svejedno. I dan ispod kišobrana, u gumenim čizmicama može biti jednako radostan kao i sunčani dan. Stvar je samo našeg stava prema svijetu u našoj glavi. Sreća nije odredište, ona je svaki pojedinačni korak kojeg činimo iz dana u dan. Miris prve kave. Zagrljaj voljenog. Dječji smijeh. Pramen kose koji nam treperi na vjetru. Krošnja ispred našeg prozora koja presvlači svoju odoru, ovisno o godišnjem dobu. Okus toplih palačinki u ustima. Mekoća kućnog ljubimca pod našim dlanovima. Bezbroj je svakodnevnih razoga za sreću. I što više to osvješćujemo, više ćemo radosnih trenuaka primjećivati i proživljavati. Život ima svoje uspone i padove i pojedini su trenuci beskrajno teški i bolni. No, unatoč tome, ne zaboravimo da je radost naše prirodno stanje.

Na kraju će nam biti uistinu žao ako shvatimo da smo život proveli u mraku zato što smo mislili da tako mora biti. Jer svjetlo je bilo cijelo vrijeme tu. Trebalo je samo pritisnuti prekidač.

Marina Papec


Marina Papec

Ja sam Žena Dijete. U vječnoj potrazi za inspiracijom. Zbog nje često zavirujem ispod površine, pretražujem svemire i upuštam se u izazove.
Vjerujem da smo ovdje kako bismo voljeli i živjeli svoju svrhu. I još ponešto, što je na svakome od nas da sam otkrije.
Volim zapisivati snove običnom drvenom olovkom na papir. Volim rana jutra i kasne večeri. Miris kave. I čaja od japanske trešnje. Moj mikrosvemir čine jedan Muškarac, jedan Pas i tri malena Dječaka. Nema dana da se ne zahvalim na tome.
Osim navedenih, dominantne su mi ljubavi pisanje, čitanje i bilježenje trenutaka objektivom duše.
Tako nastaju moje priče „Iz Momentoriznice“ koje pišem i objavljujem na svojoj stranici, a za moj roman Šaptač Snova volim pomisliti da može odškrinuti vrata duše.
Kad ne pišem, kuham i spremam slastice za prijatelje. U kuhinji plešem. Kao i kroz život, ma što mi pripremio.
Za mene su teško i čarobno sinonimi. Vjerujem u mala, svakodnevna čuda i nastojim uvijek biti svjesna neodoljive ljepote postojanja.
Živim i radim u Zagrebu kao prevoditeljica i profesorica njemačkog jezika i književnosti.
Više mene možete susresti u mojim tekstovima.
Čitamo se <3

Comments

komentari