Tebi, koji imaš strpljivije ruke

U vrijeme kad paralelno radim za barem tri različite firme/brenda/nazovi kako hoćeš, normalno je da mi se kod kuće nakupi reklamnih stvari. Svega tu ima. Od torbi, tenisica, šalica i bilježnica pa sve do hrane i kozmetičkih preparata. Samu sebe zbog toga nazivam sponzorušom iako sam sve samo ne ono što je nekad označavao taj naziv. Meni bude neugodno uzeti neke stvari čak i kad znam da sam ih “zaradila”, da stojim iza natpisa koji mi je na majici odnosno na prsima i da ne nosim to zato što mi je netko za to platio nego zato što zbilja vjerujem u to što tamo piše. A i nije mi nitko za to platio, nemojmo si lagati, ja to samo dobijem.

Da skratim, nikad ne bih mogla nositi Konzumovu promo majicu ili Hod za život bilo što, a vjerojatno ne bih mogla biti ni Garnierova ambasadorica jer mi je od njihovih proizvoda otpalo pola kose, a ono malo što sam na kožu stavljala rezultiralo je upalama i iritacijama.

Nema par tjedana da sam iz pukog oduševljenja svojom novom ljubičastom hoodiecom (majica s kapuljačom, op.a.) obukla ju i otišla baki u posjetu. Da sam ja birala boju, ne bih bolju odabrala toliko me razveselila kad sam otvorila svoj paket na početku sezone. I ništa, odjeća k’o odjeća, glavno da je čisto, udobno i služi svrsi, odem ja do bolnice i naletim na svog dedeka. U svoj strci zaboravila sam da mi nova hoodieca ima feller i da joj ciferšlus ne ide do kraja, zapne odmah na početku i ja gotovo iste sekunde odustanem. Čak nije ni da ulovi materijal s druge strane nego jednostavno ne ide. Nisam htjela forsirati da ju ne potrgam, a kako se veli da se poklonjenom konju ne gleda u zube tako nisam ni ja reklamirala da mi ciferšlus ne radi. Rekoh – “Ne’š ti većeg problema, tak i tak je skoro nikad ne nosim.”

Zakopčala sam je taman toliko da mi pokrije krucijalne dijelove (bubrezi, mjehur, jajnici i to) i skinula kaput pred dedom. Odmah je primijetio da mi sve nešto visi i da kak’ to zgledam. Rekoh mu: “Ne ide! Ne pokušavaj, ja već jesam. Ni kolegicama ne funkcionira, bit će da je neka greška…”… Nisam stigla završiti, primio je svojom šaketinom završetak ciferšlusa, nategnuo i izravnao majicu, rekao mi da se smirim i umuknem. I zatvorio ciferšlus do kraja. Došao je skroz do vrata bez da je potrošio kap znoja i više od tri sekunde. Ja sam to isto pokušavala tjednima i odustala. Svaki put bih hodala okolo ili s otvorenom ili tek zakačenim ciferšlusom i pravdala se da nije problem u meni nego u hoodieci, ali jebiga, sviđa mi se boja pa se sramotim.

Ni prva ni zadnja stvar u mom životu koju “otrpim” pa koristim na pola ili ne koristim uopće jer se nisam potrudila dovoljno.

Ovaj tekst uopće nije o tom ciferšlusu, niti o sponzorskim stvarima već o trenutku gdje moj, 47 godina stariji djed meni govori da umuknem i u 3 sekunde popravi nešto što ja tjednima nisam uspijevala. U trenutku kad je ciferšlus pod njegovim spretnim rukama proradio ja sam samo osjetila veći i dublji generacijski jaz među nama. Taj jaz osjetim svako malo i to na onaj najgori način, na vlastitoj koži učeći na vlastitim greškama, pokušavajući živjeti “u trenutku”, a moj horoskop i krvna grupa me bacaju desetljećima unazad pa često “patim” za vremenima koja fizički nikako nisam mogla upoznati.

Tjednima kasnije, i dalje razmišljam o glupoj hoodieci i njenom, još glupljem ciferšlusu. Zašto? Jer ga opet ne mogu zatvoriti, u mojim rukama kao da ne fukncionira. A nisam u mogućnosti svaki put odjuriti do djeda na drugi kraj grada da bi mi zakopčao majicu. Nisu više niti ta vremena. Nestrpljiva sam, a on nije. Tu je razlika između njega i mene. Nije u godinama, spolu, kilaži… U strpljivosti je.

Njegove ruke su spretne jednako koliko i moje, ali su nekoliko puta strpljivije. Kad ja nešto krenem, što god to bilo, imam upaljenih 7 žmigavaca, jednu ruku na ručnoj, provjerim sve mrtve kuteve, narihtam sve retrovizore… On ne. On samo krene, iskustveno, ali strpljivije od mene. I ne gleda kad će se nešto loše dogoditi. Ne očekuje frišku figu na svakom pokušaju. Ne sumnja u sebe i svoje ruke.

Uvijek se sjetim one usporedbe nekadašnjih i današnjih odnosa s manjim ili većim popravcima po kući. Kako danas lako odustajemo i zamijenimo prijatelja/dečka/muža nekom novom osobom umjesto da se potrudimo i pokušamo popraviti stvar, isto kao i s televizorima. Ako rikne televizor, ideš po novi, a naši bake i dede gledali su Dnevnik s istog sve dok ga više ni standardni šamari nisu mogli upaliti. Tek onda bi otišli po novi, ali zajedno. I strpljivo čekali Dnevnik.

Zanimljivo je i da nisu imali Google za svaku stvar koju su htjeli ili morali poraviti, izmišljali su neka svoja rješenja. Ne samo za kućanske aparate nego i za odnose. I da, Google bi danas vjerojatno popljuvao sve njihove metode i pokušaje, ali činjenično stanje je da moji baka i djed gledaju Dnevnik zajedno već više od 50 godina, a u kući postoji nekoliko televizora različite dobi koji još rade. Meni dovoljno.

Do idućeg puta, ne odustaj(te)!

Zagrljaj,

A.

Photo: Igor Dugandžić

Komentari

Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete